Sluga Božji Lino Maupas, hrvatski i talijanski svećenik, franjevac, rođen je u 30. kolovoza 1866. u Splitu kao Alpinolo Ildebrando Umberto Maupas. Njegov djed Pierre-Sébastien rođen je u Parizu, a u Dalmaciju je došao s Napoleonovom vojskom. Bio je upravitelj vojnih bolnica Ilirskih pokrajina. Oženio se Splićankom Andrijanom Cipci, s kojom je imao dva sina, Petra Dujma, koji je postao najprije šibenski biskup, a potom zadarski nadbiskup i metroplit Dalmacije, te Ivana, koji je studirao u Padovi. Ivan se oženio dramskom umjetnicom Rosom Marini iz Avezzana (Abruzzo) i naselio se u Splitu. U toj obitelji Lino se rodio kao deseto, posljednje dijete.
Lino je rođen u splitskom Velom Varošu, a kršten je u župnoj crkvi svetog Križa. Pohađao je do 1876. pučku školu u Splitu, a tada se obitelj preselila u Zadar.
U obiteljskom krugu mali Alpinolo proveo je vedro i veselo djetinjstvo. Već u mladim danima iskazao je sklonost prema svećeničkom zvanju.
Njegov stric, zadarski nadbiskup Petar Dujam Maupas, uputio ga je na školovanje u zadarsko nadbiskupsko sjemenište, tada pod upravom isusovaca. Prvu pričest Alpinolo je primio 21. svibnja 1879, a potvrdu 14. srpnja 1881.
Školovanje je nastavio kod franjevaca u samostanu svetog Frane u Zadru. Upoznavši redovnički život odlučio je stupiti u franjevački red, u provinciju svetog Jeronima u Zadru. Redovničku odjeću obukao je 30. rujna 1882. u samostanu svete Ane u Kopru i uzeo ime Petar. Prve zavjete položio je 30. rujna 1883, a poglavari su ga poslali u samostan na Košljun da dovrši studij filozofije. Vratio se na bogosloviju u Zadar, ali je u veljači 1886. zamolio otpust iz reda.
Stupio je u financijsku policiju, ali izvan samostana nije našao smirenje pa je nakon godinu dana zatražio primitak u red. Određen mu je ponovni novicijat, u toskanskom samostanu Fucecchio nedaleko od Firence. Ponovno je 1888. obukao franjevačku odjeću i uzeo redovničko ime Lino. Svečane zavjete položio je 18. ožujka 1889.
Trebao je otići u franjevačku misiju u Skadar (Albanija), ali ga je u tome spriječila bolest. Od mladosti je imao poteškoća s očima pa je po savjetu liječnika zbog operacije i liječenja morao otići u Bolognu. Premješten je u samostan Gospe od Milosti u Covignanu (Santuario della Madonna delle Grazie) kod Riminija (Emilia-Romagna), gdje je završio studij teologije. U Riminiju je 2. studenoga 1890. postao đakon, a u Forlìju (Emilia-Romagna) zaređen je 30. studenoga 1890. za svećenika.
Do 10. lipnja 1893. boravio je u samostanu svetog Franje u Pratu (Toscana), a zatim je premješten u samostan Blagovijesti u Parmu (Convento della
Santissima Annunziata, Emilia-Romagna). Tamo je stigao pješke, 12. lipnja 1893.
Plodno je djelovao u Parmi 31 godinu, sve do svoje smrti. Bio je zatvorski kapelan i duhovnik u popravnom zavodu. Iznad svega je pomagao siromasima i nevoljnicima. Njegova obitelj bili su parmski siromasi. S njima je živio, molio i radio za njih, nosio im svakodnevno hranu, odjeću i lijekove. Posebno je volio djecu. Njegove su sandale ostavile traga u svim ulicama Parme.
Apostol ljubavi, dobio je i nadimak „Fratello ladro“ („Brat lopov“), po kojem je nazvan i film, snimljen 1972. u režiji Pina Tosinija. Nadimak je dobio jer je u širokim rukavima svojeg habita često pored carine na ulazu u grad kriomice prenosio hranu za siromahe.
Kad je fra Lino nailazio, carinici su okretali glavu na drugu stranu. Ponekad je i u samostanu prije ručka iz svakog fratarskog tanjura uzeo malo hrane za svoju sirotinju. Iz samostanske smočnice nestajali su komadi slanine i sira, a iz skladišta drvo za ogrjev i pokrivači. Jedini njegov porok bio je duhan. Volio je zapaliti cigaretu i tih nekoliko minuta bile su njegov jedini predah u danu.
Fra Lino je preminuo 14. svibnja 1924. u Parmi, u tvornici tjestenine „Barilla“, gdje se zatekao moleći vlasnika da zaposli jednog nezaposlenog oca obitelji.
Četiri dana njegovo tijelo bilo je izloženo u crkvi Blagovijesti, gdje je uz odar prošlo 15 tisuća građana.
Pokopan je na gradskom groblju Viletta, a nad njegovim grobom postavljen je kip koji ga prikazuje u hodu. Fra Lino, zaštitnik sirotinje, već je za života bio na glasu svetosti. U Parmi su mu podignuta čak tri brončana spomenika i dvije spomen-ploče, snimljen biografski film i tiskano nekoliko zanimljivih knjiga. Ulice u Parmi i Rimu nazvane su njegovim imenom.
Građani Parme spominju se svake godine dobrog oca Lina na godišnjicu njegove smrti, a hodočaste i do njegove rodne kuće u splitskom Velom Varošu.
Postupak za njegovu beatifikaciju započeo je 25. srpnja 1942. u Parmi, a 1999. objavljena je u Vatikanu odluka da se fra Lina može nazivati „časni sluga Božji“. U postupku beatifikacije spominje se kako se na zagovor fra Lina dogodilo stotinjak ozdravljenja.
Za druge detalje o životu sluge Božjeg padre Lina možete pronaći, web-stranici posebno posvećenom njemu - https://www.padrelino.it/?lang=hr
izvori:
http://zupajastrebarsko.hr/svetac.asp?id=6064 [tekst i slike]
https://www.padrelino.it/i-volti-della-carita/ [slike]