Životno zajedništvo muškarca i žene u svim civilizacijama i religijama smatralo se svetim i redovito se ta ustanova poštivala u više ili manje određenim okvirima i pravnim propisima. Čovjek osjeća naravnu obvezu odgovornosti i vjernosti unutar angažmana ljubavi prema osobi drugoga spola. Koliko god ta stvarnost ljudskog zajedništva predstavljala praktično i instituciju koja je među ljudima prihvaćena i poštivana, ipak je u Novom zavjetu ona dobila novo dostojanstvo i podignuta je na čast i svetost sakramenta.

Krist zaručnik, Crkva zaručnica

U Novom zavjetu često se ističe nebeska vizija proslavljenog Krista koji kao zaručnik dolazi Crkvi, svojoj zaručnici da je uvede na svadbu. Posebno su prisutne takve slike na posljednjim biblijskim stranicama u Knjizi Otkrivenja. Na sličan način znakovito govori isti pisac koji je napisao i četvrto evanđelje, tj. sveti Ivan. U njegovu evanđelju već sveti Ivan Krstitelj klikće u radosnoj spoznaji: »Tko ima zaručnicu, zaručnik je. A prijatelj zaručnikov, koji stoji uza nj i sluša ga, klikće od radosti na glas zaručnikov. Ta se moja radost upravo ispunila« (Iv 3, 29). A drugi tekstovi iz istog evanđelja, posebno oni koji se tiču svadbe u Kani Galilejskoj (Iv 2, 1-17), i izvještaj muke Isusove (Iv 19, 15-37) upućuju na zaključke koje nalazimo u dubokoj biblijskoj tradiciji crkvenog naučavanja: Sveti Ivan evanđelist svojim književnim stilom jasno očituje nakanu kojom se osnutak Crkve prepoznaje u svadbi; to su dvije svadbe i to mistične: jedna u Kani Galilejskoj kao nagovještaj gdje je Isus očitovao svoju slavu i učenici povjerovaše u njega, a druga je u smrti na križu kao ispunjenje, dovršenje, kad je jedan od vojnika kopljem Isusu otvorio bok i potekla je iz njegova boka krv i voda.

Misterij Adam i Eve u svjetlu Novoga zavjeta

Bog je imao pred očima Krista Isusa dok je stvarao prvog čovjeka i prvu ženu. Sveti Ivan naglašava kako su iz boka Isusova potekle krv i voda, ili kako teologija voli preciznije reći: Iz Kristova boka koji je u smrti usnuo potekli su sakramenti, tj. krv i voda po kojima je i Crkva rođena. To je stvarnost one slike kad je iz boka zaspalog Adama Bog stvorio Evu. Eva je u tom času nositeljica života, plodna majka svih budućih naraštaja, a tako će i Crkva kao zaručnica Kristova biti plodna majka brojne djece, sinova i kćeri istoga nebeskog Oca. Sva svetost i svi drugi učinci toga sakramenta proizlaze iz tog misterija kojom je Isus iz ljubavi za svoju Crkvu. Odatle neizreciva zahtjevnost koju sveti Pavao ističe kad poziva u poslanicama Efežanima i Kološanima žene da slušaju svoje muževe, muževi da ljube svoje žene i to tako radikalno i potpuno kao što je i Krist ljubio svoju Crkvu sve do kraja, do smrti na križu i time otkrio otajstvo jedinstvene i savršene ljubavi. Svaka ženidba posvećena blagoslovom znak je one ljubavi koja izvire iz Isusova križa i njegova probodenog srca. Zato je to sakrament, sveti znak, tajna vjere. Sve ono naravno što je u dubinama ljudskog bića po čemu je čovjek pozvan na život u ljubavi i darivanju govori o vječnoj ljubavi Boga prema čovjeku i čovječanstvu, o ljubavi Krista prema Crkvi, o savezu vjernosti i odabranja.

Svrha ženidbe

Postoje višestruki razlozi zbog kojih se ljudi udružuju u otajstvo ženidbe. Postoje i mnogi ciljevi koji se time žele postići. Bez nekog reda koji bi vrijedio oznaku važnosti može se govoriti o slijedećim poticajima i ciljevima:

1. Ženidba je ustanovljena zbog međusobne ljubavi koja spaja dva srca. Redovito se tako i otkriva onaj prvi poticaj koji nekoga uvuče u avanturu ljubavi. Ljubav ide za tim da se dariva i da primi dar uzvraćene ljubavi. To ispunjava srećom. Sigurno da je već to dovoljan razlog da dvoje ljudi žele da to potraje zauvijek i da ih onda sakrament braka štiti od svake površnosti i neodgovornosti.

2. Nadalje, dvoje ljudi žele biti jedno drugom od uzajamne pomoći u svim životnim potrebama i u svim situacijama, u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti, u radosti i u žalosti. Takav angažman daje ljudskom biću duboki osjećaj sigurnosti i mira.

3. U dubinama je ljudske vrste nagon za održanjem i za rađanjem. Čovjek želi da njegova ljubav postane plodna i da se ostvari u potomstvu. Zato je ženidba ustanovljena za širenjem i održanjem ljudskoga roda te za povećanjem naroda Božjega u Crkvi.

4. Ženidba je jednako tako od Boga darovani prostor potpunog i jedinstvenog tjelesnog darivanja muža i žene. Po sakramentu ženidbe oni prepoznaju da su jedno drugom darovani u intimnosti svoje spolnosti i da smiju i trebaju jedno drugo usrećivati i u dubokom tjelesnom bračnom darivanju. Seksualni nagon koji često može buknuti kod čovjeka i u tjelesnoj požudi biva ovim blagoslovljenim bračnim darivanjem oplemenjen i činom koji u sebi nema više tereta bludnosti nego ostvarenja svetoga sakramentalnog čina potpune ljubavi

(izvor – http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=12330)

Redoviti oblik sklapanja ženidbe u Rimokatoličkoj Crkvi

Zaručnici prije ženidbe prolaze tečaj priprave za brak pod nazivom zaručnički tečaj. Ženidba se sklapa u crkvi pred svećenikom i dva svjedoka (kumovi). Djelitelj sakramenta nije svećenik, nego su to sami zaručnici. Pred oltarom, pod svetom misom ili bez nje, svećenik pita svakog posebno, muškarca i ženu, o slobodi njihove odluke i o spremnosti na doživotnu vjernost, te o spremnosti da prihvate i kršćanski odgajaju djecu. Zatim mladenci jedno drugome pružaju desnu ruku i izražavaju privolu: „Ja (ime) uzimam tebe (ime) za svoju zakonitu ženu (muža) i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubit ću te i poštivati u sve dane života svoga.” Potom svećenik blagoslivlja vjenčane prstene, a mladenci ih stavljaju na prst jedno drugome uz riječi: „(Ime) primi ovaj prsten u znak moje ljubavi i vjernosti. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” Ženidbeni prsteni podsjećaju supruge, da su do smrti vezani ženidbenom vezom. Slijedi sveopća (vjernička) molitva i blagoslov mladenaca. Obred se može zaključiti molitvom Oče naš, (ako se slavi izvan svete mise) i blagoslovom.

Valjanost ženidbe

Da bi ženidba krštene osobe bila valjana odnosno da bi je Katolička crkva smatrala ženidbom, mora biti sklopljena na propisan način koji uključuje privolu i ne smije biti ženidbenih zapreka. Bračna privola je spremnost muškarca i žene da se jedno drugome daruju s ciljem da žive savez vjerne i plodne ljubavi uz prihvaćanje oba bitna svojstva ženidbe (jednost i nerazrješivost). Privola mora biti svjesna i slobodna i neuvjetovana nasiljem ili prisilom.

Crkva propisuje redoviti i izvanredni oblik sklapanja ženidbe. Redovito se ženidba sklapa pred zakonitim svećenikom ili drugim zakonitim crkvenim službenikom u prisutnosti dva svjedoka. Ako zakonitog crkvenog službenika nema i opravdano se smatra da ga neće biti (npr. zbog ratnih okolnosti) valjano se sklapa ženidba samo pred dva svjedoka, što se zove izvanredni oblik. Ako kršteni nije sklopio ženidbu na opisan način, ženidba mu nije valjana.

Postoje ženidbene zapreke i zabrane, a to su okolnosti koje osobu čine nesposobnom za sklapanje ženidbe, a ženidbu čine nemogućom:

1. Dob – potrebno je da mladenci imaju navršenih 18 godina, a ako to nedostaje, potrebna je dozvola biskupa za sklapanje te ženidbe. Ženidba maloljetnika bez znanja roditelja je nevaljana i ne smije se sklapati, ali ako se ipak nedopušteno sklopi ona je valjana ako nema drugih zapreka.

2. Trajna spolna nemoć – slučaj kada se ne može uopće izvršiti spolni čin, a ne začeti dijete, ženidba je nevaljana.

3. Prijašnja valjana ženidbena veza

4. Različita vjera i obred (jedna osoba nije krštena ili nije katolik) – zabranjena je ženidba katolika i krštenog nekatolika (mješovita ženidba), dok je ženidba katolika i nekrštenog nevaljana (zapreka različitosti vjere). Za mješovitu ženidbu potrebno je tražiti dopuštenje crkvene vlasti, a u slučaju različitosti vjere za valjanost ženidbe traži se izričit oprost od zapreke. Dozvolu i oprost daje mjesni ordinarij samo ako oba supružnika prihvaćaju bitne svrhe i svojstva ženidbe (jednost i nerazrješivost), te katolička strana obeća da će sačuvati vjeru i providjeti krštenje i katolički odgoj djece o čemu se obavještava nekatolička strana. Ovakve ženidbe valjano se sklapaju na isti način kao i ženidbe između katolika. Ipak, ženidbe po obredu druge kršćanske zajednice, iako valjane, zabranjene su osim uz dozvolu.

5. Sveti redovi (đakonat, prezbiterat, episkopat) – radi se o onim osobama koje su već obvezane na celibat i time spriječene za sklapanje ženidbe (Kod grkokatolika, odnosno onih koji pripadaju Katoličkoj Crkvi, ali imaju obrede Pravoslavne Crkve, nešto je drukčija situacija. Tamo biskupi moraju živjeti u celibatu, a svećenici, đakoni i podđakoni se mogu oženiti, ali samo prije ređenja. Također, u Katoličkoj Crkvi postoji mogućnost da i oženjeni muškarci, koji su navršili 35 godina života i uz pristanak žene, prime đakonat, ali ne mogu dalje primiti prezbiterat, nego ostaju trajno đakoni.) Ako je netko primio neki od svetih redova, može dobiti jedino oprost od pape. Oprost se nikada ne daje biskupima, a svećenicima i đakonima samo zbog vrlo važnih razloga.

6. Doživotni zavjet čistoće – riječ je o zapreci po kojoj one osobe koje su se zavjetovale na doživotnu čistoću (časne sestre, redovnici), ne mogu sklopiti valjanu ženidbu. Od te ih zapreke može osloboditi samo papa, odnosno biskup, već prema tome o kakvoj se redovničkoj zajednici radi, da li je utemeljena na razini Svete Stolice ili na razini biskupije. (Postoji mogućnost da one osobe koje su živjele u braku stupe u redovničku zajednicu, a tu je potrebno osim suglasnosti supružnika i odobrenje Svete Stolice.)

7. Otmica i nasilno zadržavanje – riječ je o pokušaju sklapanja ženidbe s drugom osobom koja je oteta ili ju se prisiljava na ženidbu protiv njezine volje (npr. kada muškarac prijeti djevojci da će joj pobiti rodbinu, ubiti sebe i sl., ako se ne uda za njega). Takva je ženidba nevaljana.

8. Zločin brakoubojstva – riječ je o tome da jedan od bračnih drugova ubije drugog kako bi mogao sklopiti novu crkvenu ženidbu. Takva je ženidba nevaljana. Ipak, od te zapreke, ako se ubojice pokaju i ako za sklapanje nove ženidbe postoji opravdan razlog, može osloboditi samo Sveta Stolica.

9. Krvno srodstvo – predstavlja nemogućnost sklapanja ženidbe između rođaka. To znači da ne mogu sklopiti ženidbu preci i potomci (npr. otac i kćer, majka i sin, djed i unuka i slično), niti rođaci u pobočnoj liniji (npr. brat i sestra, stric i nećakinja, bratić i sestrična). Nikada se ne može dati oprost od ženidbe između oca i kćeri niti između majke i sina. Oprost od ženidbe između brata i sestre, odnosno bratića i sestrične, može se dobiti samo u izuzetno iznimnim situacijama (npr. ako se mladić i djevojka zaljube i vjenčaju, izrode potomstvo, a kasnije saznaju da su brat i sestra).

10. Tazbina – je veza koja postoji između žene i muževljeve rodbine, odnosno između muža i rodbine njegove žene. Prema tome, ne mogu sklopiti valjanu ženidbu svekar i snaha, punica i zet, očuh i pastorka (kćer koju je žena imala u prijašnjem braku), maćeha i pastorak. Ipak, u iznimnim se slučajevima od tih zapreka mogu dobiti oprosti, a njega daje biskup.

11. Javna ćudorednost – riječ je o slučaju kada je jedan od zaručnika u krvnom srodstvu s osobom s kojom je drugi zaručnik bio u nevaljanoj ženidbi ili živio u priležništvu (npr. ako je zaručnik bio u javnom priležništvu sa zaručničinom majkom, a sada želi oženiti njezinu kćerku). Moguće je, zbog veoma važnih razloga, dobiti oprost od te zapreke, a oprost ne mora dati Sveta Stolica, nego može i biskup.

12. Zakonsko srodstvo – ta se zapreka temelji na posvojenju, jer je nevaljana ženidba između posvojitelja i djece koju je posvojitelj posvojio, između posvojitelja i djece osobe koja je posvojena, između osobe koja je posvojena i vlastite djece posvojitelja, te, ako ima više posvojenih osoba različitog spola, između samih njih. Oprost od te zapreke, i to samo u iznimnim slučajevima, može dati biskup.

Nevaljanost ženidbe i rastava

Tvrda i izvšena ženidba ne može se razriješiti, ali može se proglasiti nevaljanom, odnosno utvrditi da nikad nije niti postojala. Nevaljanost utvrđuje crkveni sud na temelju činjenica iz trenutka sklapanja ženidbe. Ženidba može biti nevaljana ako je pri sklapanju ženidbe postojala neka zapreka, pomanjkanje privole ili oblika. Nikakvi naknadni događaji ne mogu učiniti ženidbu nevaljanom.

Teški grijesi protiv ženidbe su: preljub, mnogoženstvo jer se protivi jednaku dostojanstvu muškarca i žene, te jedinstvu i isključivosti bračne ljubavi, odbacivanje plodnosti koja bračni život lišava dara djece; i rastava koja se suprotstavlja nerazrješivosti. Katolička crkva dopušta tjelesnu rastavu uz trajanje ženidbene veze kada zajednički život iz različitih teških razloga postaje praktički nemoguć, premda i dalje želi njihovo pomirenje. No, to nije razriješenje i supružnicu nisu slobodni sklapati novu vezu. Građanski razvod Crkva smatra rastavom, pa on stoga nije zabranjen. Međutim, Crkva ne priznaje ponovnu građansku ženidbu rastavljenih osoba, jer su one vezane prijašnjom rastavljenom ženidbom. Ponovna je ženidba, kao i bilo koja ponovna veza, preljub i osobe u njoj ne mogu pristupiti svetoj pričesti niti preuzeti određene crkvene odgovornosti. (izvor – http://zupa-tijela-kristova.hr/zeindba/)