Naivni stari farmer je jednog dana zaključio da je zob, kojom godinama hrani svoju mazgu, postala jednostavno preskupa pa je smislio sljedeći plan. Odlučio je u hranu kojom hrani mazgu umiješati malo piljevine, tako da svakog dana doda sve više i više piljevine, pritom smanjujući udio zobi u samoj mješavini.

Činilo se u početku da mazga nije primijetila ovu zamjenu, pa je farmer nastavio dodavati piljevinu u njenu hranu smanjujući pritom udio zobi u njoj. Nakon par tjedana takvih pokusa, kada je farmer nahranio mazgu samo sa čistom piljevinom bez imalo zobi, mazga je završila svoj objed … i srušila se mrtva.

Možda se radi u priprostoj priči, ali nam ona može poslužiti kao usporedba za sve one zastranile sinove i kćeri, kršćane koji su se udaljili od Boga zbog svoje okorjelosti u grijehu. Možda na početku ni oni sami nisu vjerovali kako duša može preživjeti na piljevini, ali su s vremenom prihvatili ideju kako duša „neće primijetiti“ nedostatak prave duhovne hrane i kako joj malo piljevine neće škoditi. S vremenom se količina piljevine povećavala, dok je količina zobi naglo opadala – sve dok zamjena hrane s piljevinom nije dovršena i njihovo izgladnjelo tijelo, ispunjeno piljevinom, doživljava kolaps.

Cijeli ovaj proces može proći nezamjetno, napredujući centimetar po centimetar. Možda čak i ne primijetimo da imamo problem. No „mazga“ nam daje neke znakove koji nas upozoravaju da sve nije onako kako treba biti. Bez obzira na to što smatramo da živimo ispravnim životom, trebali bismo naučiti prepoznavati ove znakove upozorenja. Samo nas Sveto pismo upozorava kako nitko nije siguran od napasti: „Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.“ (1 Kor 10,12)

Naše osobno iskustvo, zdrav razum i pouke iz Svetog pisma govore o nekoliko čimbenika koji uzrokuju otpad od vjere. Možemo ih okupiti pod tri glavne grupe. Svaka od tih grupa govori postupcima koji dovode do rasipanja duhovnog života: gubitak ljubavi za Boga, gubitak straha od Boga, gubitak vjere od Boga.

1. Gubitak ljubavi za Boga

Prvi kršćani koji se nalaze u Efezu primaju Božju Riječ od apostola Pavla. U pismu koje im je poslao Pavao, on izgara od strastvene ljubavi za Bogom. Ta strast je za Efežane bila zarazna te ih je potakla na obraćenje. On se moli da oni shvate kako: „po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svim svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve Punine Božje.“ (Ef 3, 17-19) On se neprestano nada kako će oni, odgovorivši na ljubav Božju: „ljubiti Gospodina našega Isusa Krista s neraspadljivom ljubavlju“. (Usp. Ef 6, 24)

Nažalost, u Knjizi Otkrivenja uočavamo kako Isus ostavlja uznemirujuću poruku Ivanu vezanu uz efeške kršćane: „Znam tvoja djela, tvoj trud i postojanost tvoju i da ne možeš podnijeti opakih… Ali imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio. Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela. (Otk 2, 2,4-5). Ona strastvena „prva ljubav“ je nestala. Ljudi su i dalje osjećali nekakvu odanost prema Bogu, ali su se njihova srca ohladila što je dovelo do njihova pada.

Koji su to „znakovi upozorenja“ koji opominju da se naša prva ljubav za Gospodina polako gasi? Sjetite se koji to znakovi upućuju na isto kada se radi o gubitku ljubavi u međuljudskim odnosima. Usporedba ljubavi prema Bogu s ljubavi između dvoje ljudi može nam poslužiti kao primjer.

Gubitak radosti

Mi uživamo u ljubavi. Kada u vezi izgubimo osjećaj radosti, to je znak da se naša ljubav prema toj osobi iz nekog razloga umanjila. Stoga je gubitak radosti u našem odnosu s Gospodinom svojevrstan znak da se naša „prva ljubav“ polako gasi.

Kralj David je iskusio sličan gubitak radosti kada je podlegao vlastitoj požudi zbog Bat-Šebe. U Psalmu 51. on opisuje svoju bol zbog udaljavanja od Boga kada je shvatio što je učinio. U toj molitvi, on plačući traži smilovanje govoreći „vrati mi radost svoga spasenja“ (Ps 51, 12)

Odbojnost prema sakramentima, molitvi i Svetom pismu

Mi želimo dati naše vrijeme onima do kojih nam je stalo i onima koje volimo. Želimo im otvoriti svoje srce i biti uz njih dok se njihovo srce otvara nama. Kada se u nama stvori odbojnost prema tim osobama, kada ne želimo s njima dijeliti svoje vrijeme, slušati ih ili pričati s njima, to znači da smo došli do drugog „znaka upozorenja“ koji vodi prema gubitku ljubavi.

Mi susrećemo Gospodina u sakramentima, pričamo s Njim u molitvi i slušamo ga u Pismu. Jedan je moj prijatelj rekao: „Ja imam nezasitnu glad za Gospodinom. Ako voliš jesti bundevu, onda ćeš je jesti za doručak, ručak i večeru. Nikako je se ne možeš zasititi. Ako voliš Gospodina, onda ga se ne možeš zasititi.“ No ako ga nerado primamo u sakramentima, i ako ne želimo provesti vrijeme s Njim u molitvi – onda se naš odnos nalazi u problemima.

Koji je bio prvi znak udaljavanja Adama i Eve od Boga u Edenskom vrtu? Pokušali su se sakriti od Boga i one prisutnosti u kojoj su uživali dok su s Njim provodili vrijeme. (vidi Post 3, 8)

Odbojnost naspram kršćanskog zajedništva

Jednom sam prilikom vidio naljepnicu na automobilu ljubitelja životinja koja je glasila: „Ako me voliš, voli i moje mačke“. Kada volite nekoga, onda volite i one ljude koje on ili ona voli. Uživate u provođenju vremena s prijateljima svoga prijatelja. No kada vaše prijateljstvo postane naporno, tada izgubite interes za prijateljeve prijatelje i želite izbjeći one ljude koji bi govorili o vašem zajedničkom prijatelju kojega upravo pokušavate zaboraviti.

Upravo zbog tog istog razloga, kršćani koji su otpali od vjere izbjegavaju društvo onih koji su predani vjeri – ne samo kod mise, već i u drugim prilikama. Ne žele biti u blizini onih ljudi koji ih podsjećaju na Onoga kojeg pokušavaju zaboraviti. Radi se o problemu koji je prisutan stoljećima. Pisac Poslanice Hebrejima je zapisao kako su neki vjernici, koji su izgubili žar za Gospodinom, postali „lijeni“ (Heb 6, 12), dok su neki toliko daleko otišli da su otpali od Gospodina (Heb 6, 6). No koji je bio glavni znak ovog opasnog trenda? Pisac poslanice moli: „Ne zanemarujmo crkvene sastanke, kao što neki čine“ (Heb 10, 25).

Zagubljeno blago

Stvoreni smo za ljubav i trebamo voljeti. Ako izgubimo ljubav prema Bogu, druge krive ljubavi će zauzeti mjesto u našem srcu koje pripada samo Njemu. Vrijeme koje je posvećeno Bogu, odjednom postane posvećeno drugim stvarima koje ne nose duhovnih plodova.

Onaj koji se udalji od Boga često završi u potpunosti okružen svjetovnim brigama koje mu postanu svojevrsna zamjena za izgubljeni duhovni život. Zabava postane zamjenom za molitvu i čitanje Svetog pisma – poput nekakve „diverzije“ koja odvlači našu pažnju samoispitivanja. „Sigurni“ svjetovni poznanici, bez ikakvog interesa za duhovnošću, polako zauzimaju mjesta našim kršćanskim prijateljima. Energija koju bismo prije potrošili evangelizirajući (naviještajući), na karitativni rad (volonterski) ili neki drugi oblik služenja, sada se usmjerava na razvoj vlastite karijere ili podizanje financijskog statusa. Novac koji je nekad bio namijenjen za crkvu i dobročinstva, sada služi sebičnim ili lakomislenim ciljevima. „Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“ (Mt 6, 21). Jednom kada prestanemo tragati za lijepim biserom (Mt 13, 45-46) onda krenemo tragati za drugim blagom, ulažući u njega svoje vrijeme, novac i energiju. Izgubivši svoju „prvu ljubav“ za Bogom krenemo – kako to kaže jedna pjesma iz sedamdesetih – „tražiti ljubav na krivim mjestima“.

2. Gubitak straha od Boga

Iako često na osjećaje straha i ljubavi gledamo kao na nešto potpuno različito, Pismo nas neprestano podsjeća kako zreo odnos s Bogom sadrži obje karakteristike: „Mili su Jahvi oni koji se njega boje, koji se uzdaju u dobrotu njegovu“ (Ps 147, 11). Kada se udaljimo od Boga, ne gubimo samo ljubav za Njega, već i zdravi strah koji osjećamo naspram Njega. Ako je „Gospodnji strah, početak mudrosti“ (Izr 9,10), tada je gubitak straha prema Gospodinu – početak opasnog puta.

Koji su to znakovi da se više ne bojimo Boga? Ako je „Strah Gospodnji, mržnja na zlo“ (Usp. Izr 8,13), tada sebi trebamo odgovoriti na pitanje – kako se ja odnosim prema grijehu? Navezanost na grijeh je siguran znak da se u nama izgubio strah od Boga. Ta pojava se očituje u nekoliko faza.

Prikrivanje grijeha

U prvoj fazi mi prepoznajemo naša zla djela, te ih srameći se pokušavamo skriti. Adam i Eva su jednostavan primjer ove stvarnosti: Nakon njihova pada u vrtu pokušali su se sakriti lišćem (Post 3, 7). Kralj David je također znao da je upao u grijeh i odbija to priznati pred Bogom, on pokušava „sakriti svoju … grešnost“ (Psalam 32,5).

Beskorisno je sakrivati svoj grijeh pred Bogom: „Onaj što uho zasadi da ne čuje? Koji stvori oko da ne vidi? Onaj što odgaja narode da ne kazni? … Jahve poznaje namisli ljudske: one su isprazne“ (Ps 94, 9-11). No mi u ranim fazama udaljavanja od Boga varamo sami sebe, misleći kako On nešto neće saznati, sve dok mi sami to ne priznamo pred nekim.

Ananija i Safira su nečastan par, koji je živio u vrijeme prve Crkve u Jeruzalemu. Oni su pokušali prikriti svoje nedjelo lažući apostolima. No prekasno su shvatili kako njihov popustljiv odnos prema grijehu može biti koban (Dj 5). Iznenadna kazna koja je uslijedila nakon njihova otkrivanja, povratila je strah prema Bogu cijeloj zajednici.

Nijekanje odgovornosti

Kada shvatimo da ne možemo sakriti naš grijeh pred Gospodinom, obično se dogodi sljedeći korak koji nas vodi prema još većem udaljavanju – inzistiranje kako cijela stvar nije naša krivica. Sjetite se još jednom kako su Adam i Eva u vrtu okrivili za svoj grijeh zmiju (Post 3, 12-13).

Postoje bezbrojna opravdanja: „Da, radi se o ružnoj maloj navici, ali tako sam odgojen.“ ili „Znam da ne bih trebao biti ljut, ali kako netko može oprostiti ono što su mi učinili?“ ili „Ljudi s umjetničkom osobnošću jednostavno posjeduju ovu slabost.“ Bez obzira na to o kojoj se izlici radi, grijeh se nastavlja i grešnik se još više udaljava od Boga.

Odgađanje pokajanja 

Kada više ne možemo opravdati svoju krivicu – jer duboko u sebi znamo da smo samo mi odgovorni zbog naših zlih djela – naš sljedeći korak kao osobe koja se udaljava od Boga često zna biti odgađanje trenutka pomirenja. Sveti Augustin, biskup koji je najviše poznat po „Ispovijestima“, prisjeća se u svom djelu vlastitog puta udaljavanja od Boga i molitve koju je često znao izgovoriti: „Gospodine, daj mi čistoću i uzdržljivost, ali ne odmah!“

Oni koji se udaljavaju od Boga prečesto odbijaju Njegov poziv: „Evo sad je vrijeme milosno, sad je vrijeme spasa“ (2 Kor 6,2). I zaboravljaju Božje upozorenje: „O da danas glas mu poslušate: ne budite srca tvrda“ (Ps 95, 7-8). Oni uvijek čekaju sutra kako bi se pokajali, ali sutra nikad ne dolazi. Njihova su se srca stvrdnula poput komada gline koja je predugo na suncu, postajući beskorisna i nemoguća za oblikovanje prema Božjoj volji.

Opravdanje grijeha

Ako predugo odgađamo pokajanje, naša savjest postaje tupa (vidi 1 Tim 4, 2). Može se dogoditi da prestajemo skrivati grijeh ili da smišljamo nove izgovore ili da nastavimo odgađati naš obračun s grijehom. Najgora opcija bi bila da sami sebe uvjerimo kako mi uopće ne činimo nikakav grijeh. S vremenom možemo „otvrdnuti“ u našem grijehu, otvoreno se protiveći Bogu ili drugima koji nam se usude prigovoriti zbog naših zlih djela.

Kralj Šaul je bio majstor u samoopravdavanju vlastita neposluha. Kada ga je prorok Samuel prekorio zbog nepoštivanja Božje naredbe – prema kojoj je trebao uništiti sve u gradu Amaleku – Šaul se pravda tvrdeći kako je htio sačuvati najbolji plijen za paljenicu Gospodinu. Unatoč njegovu pravdanju, Samuel želi ukazati na činjenicu da je kralj prekršio Božju zapovijed, no Šaul i dalje ustraje na svojoj obrani (vidi Sam 15, 1-23).

Slično se ponašanje može uočiti i kod drugih biblijskih likova koji su se udaljili od Boga. Ubivši brata Abela, Kain odgovara Bogu protupitanjem: „Zar sam ja čuvar brata svojega?“ (Post 4, 9). Jona odbija izvršiti zadatak koji mu je Bog dao. On smatra kako Bog neće ispuniti svoje proročanstvo o uništenju Ninive, već će se na kraju smilovati, zbog čega će Jona ispasti budalast (Jon 4, 1-3). Veliki svećenik Kaifa opravdava ubojstvo nevina čovjeka: da Isus nije ubijen njegovi bi sljedbenici izazvali pobunu, što bi na kraju dovelo do osvete Rimljana koja bi uništila židovski narod (Iv 11, 45-50). On ustraje u svojoj obrani kako je Isusovo ubojstvo pravedna stvar.

Oni koji su okorjeli u svomu udaljavanju od Boga, prihvaćaju grijeh i odbijaju se pokajati. Strah Gospodnji ne postoji u njima. „To je put preljubnice: najede se, obriše svoja usta i veli: Nisam sagriješila“ (Izr 30, 20).

3. Gubitak vjere u Boga

Grijeh koji je prošao bez kajanja vodi prema nevjeri – posljednjoj stanici na putu prema odbacivanju Boga. Uzmimo, na primjer, Izraelce čije je srce otvrdnulo u pustinji. Izgubivši onu prvotnu zahvalnost prema onomu što je Bog učinio za njih, oni ustraju u grijehu, sve dok na kraju ne dođu do gubitka vjere: Oni su zaključili kako nema nikakvog Boga na planini i da ih je nešto drugo spasilo iz ropstva. Zbog toga su se okrenuli štovanju zlatnog teleta, djela vlastitih ruku (vidi Izl 32).

Nažalost mogu se sjetiti nekih kršćana, koje osobno poznajem, koji su imali sličan put udaljavanja od Gospodina. Unatoč iskrenoj vjeri koja je bila prisutna na početku, s vremenom ti isti postaju otpadnicima, tonući svaki dan sve dublje i dublje u grijeh. Gubitak ljubavi prema Bogu, gubitak straha od Boga i na kraju gubitak vjere u Boga dovodi do toga da se na kraju više ne žele nazivati kršćanima.

Zašto nakon gubitka ljubavi i straha dolazi gubitak vjere? Mislim da razlog leži u tome što molitvu, sakramente i Pismo ne prepoznajemo kao duhovnu hranu. Izbjegavajući tu hranu i upadamo u duhovnu glad. „Mazgi“ treba zob; piljevina kojom je hranimo donosi samo smrt.

Drugi razlog gubitka vjere nalazi se u činjenici da oni koji opravdavaju vlastiti grijeh, moraju zanijekati istinu koja se nalazi u Pismu i Tradiciji. Jednom kada oni u svom srcu potkopaju temelje koji povezuju Boga s moralom, tada otvaraju vrata svim ostalim sumnjama. Još od prvog puta kada je zmija iskušavala Evu u Edenskom vrtu, đavao nastoji zavesti brojne druge s uznemirujućim pitanjem: „Zar vam je Bog rekao…?“ (Post 3,1)

U isto vrijeme, moramo imati na umu da onda kad priznajemo Božje postojanje i kad priznajemo da mu dugujemo poslušnost, dok smo mu u to isto vrijeme u praksi neposlušni, mi u svojim dušama stvaramo nepodnošljivi sukob. Jer mi tada sebe nikada ne možemo u potpunosti uvjeriti da je neko naše zastranjenje opravdano ukoliko je Bog rekao da ono to nije. I onda, ako se odbijamo pokajati, jedini mogući izlaz iz naše dileme jest da zaključimo ili da on u biti nikakve zapovijedi nije niti objavio ili da On jednostavno ne postoji. Rezultat je: „srce opako, nevjerno, odmetnuto od Boga živoga“ (Heb 3, 12).

Koliko se studenata koji dolaze iz kršćanskih obitelji, koje susrećem u predavaonicama na fakultetu, okrenulo drugim vjerama jer su se čvrsto držali za neki svoj grijeh! Na kraju završe u nekoj New age religiji koja ima samo nekoliko osnovnih moralnih zahtjeva. Oni se oslobode nutarnje tjeskobe niječući Boga koji je zapovjedio: „Budite sveti, jer sam ja svet.“ (1 Pt 1,16).

Ipak, put koji su odabrali i koji se trenutno čini lagodnim, na kraju vodi prema bijedi:

Doista, pošto su po spoznaji Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista odbjegli od prljavštine svijeta, ako se opet u njih upleću i daju se svladati, ovo im je potonje gore od onoga prvog. Bilo bi im doista bolje da nisu spoznali put pravednosti, negoli, pošto ga spoznaše, okrenuli leđa svetoj zapovijedi koja im je predana (2 Pt 2,20-21).

Sveti Petar završava svoje pismo sa svečanim upozorenjem: „Vi dakle, ljubljeni, pošto ste upozoreni, čuvajte se da ne biste, zavedeni bludnjom razularenika, otpali od svoje postojanosti.“ (2 Pt 3, 17)

Ispitajte sebe

Kako zastrašujuće izgleda sudbina otpadnika! No čak i za nas najgore grešnike Bog daje nadu. Apostol Pavao nam govori: „Sami sebe okušajte, jeste li u vjeri, sami sebe ogledajte!“ (2 Kor 13, 5) Jesmo li pronašli znakove da sami otpadamo od vjere? Jesu li to znakovi koji ukazuju da smo izgubili onu „prvu ljubav“, strah od Gospodina ili da se čak nalazimo u opasnosti da izgubimo svoju vjeru?

Ako je tako, Bog spremno čeka da mu se vratimo. Sakramenti i duhovna disciplina koju smo zapostavili, mogu nas ponovno pridignuti. Potrebno je imati ponizno srce, služiti kako bismo ponovno zapalili našu ljubav i onaj zdravi strah koji nas tjera na pokajanje i nov početak. Možemo moliti molitvu svetog Jude Tadeja koja će nam učvrstiti nadu: „Njemu koji te čuva od pada i koji te očišćenog od grijeha i ispunjena radošću vodi prema svojoj slavnoj prisutnosti – jedinom Bogu, našem Spasitelju slava, moć i čas, zajedno s Isusom Kristom našim Gospodinom prije svih vjekova, sada i uvijek! Amen“

Paul Thigpen, CERC

Prijevod Nenad Palac | Bitno.net