Na sam dan blagdana Uzvišenja sv. Križa, svečanu večernju sv. Mise predslavio je Nadbiskup Želimir Puljić uz celebraciju; don Ante Delić, don Josip Dukić, fra Marko Đerek, don Renato Pudar, don Ante Rako i župnik don Mišo Prović
Kao kruna trodnevnice nadb. Želimir Puljić( 1. put u našoj crkvi i župi), naglasio je kako je Križ tajanstveni znak po čemu se prepoznajemo, samo u Njemu i po Njemu se možemo spasiti.. Govoreći o povijesti čašćenja sv. Križa, o Jeruzalemu i bazilici groba i Uskrsnuća, kao najsvetijima mjestima na svijetu.,,
Poticaj o svjesnosti povijesti hrvata kroz stoljeća...( " nema brežuljka u Hrvatskoj, bez Križa.")
Poticaj po uzoru na Mojsija( iz 1. čitanja), koji je mogao odustati ali nije...Izraelci kao da su zaboravili kako su izašli iz ropstva, pa mrmljaju i prigovaraju...
Mojsije je shvatio da ga BOG TREBA!
Često se i mi moramo othrvati protivštinama svijeta i staviti se u službu Bogu i jedni drugima...
Možemo biti ponosni i posvijestiti našu povijest i ponos što pripadamo borbenom narodu koji je uvijek imao zastavu Kristova Križa kao stijeg...
Hrvali su se i pobijedili mnoge ideologije pod Njegovom zaštitom..
Uz poruku svima nama i ohrabrenje, da ostanemo, postojani i vjerni svojim korjenima, zahvalni Bogu i svojim predcima...
" Krist je na svom tijelu osjetio borbu dobra i zla.. neka nam svima bude zalog vjere i spasenja...!"
Hvala svima prisutnima, ministrantima, svim svećenicima, bratimima, kao i svim suradnicima, koji su dali svoj dio kako bi dostojanstveno i svečano proslavili župni blagdan..
Bb
U nastavku prenosimo u cijelosti homiliju nadbiskupa:
"Propovijed mons ✠ Želimira Puljića, Apostolskog upravitelja
Splitsko-makarske nadbiskupije na blagdan Uzvišenja sv. križa
Split-Veli Varoš, 14. rujna 2023.
Blagdan Uzišenje svetog križa
(Br 21, 4-9; Ps 78, 1-2, 34-35, 36-37; Fil 2, 6-11; Iv 3, 13-17)
1. Povijesni kontekst Nema kršćanina koji ne poželi vidjeti mjesto gdje je Sin Božji sebe prinio Bogu za spas čovječanstva. gdje je bio pokopan i uskrsnuo od mrtvih. Zato je kršćanima Jeruzalem najdraži grad, a bazilika Svetog groba i uskrsnuća najsvetije mjesto na svijetu. Zajednica Isusovih učenika od početka je s pažnjom i s poštovanjem čuvala uspomene na ta mjesta, iako su prva tri stoljeća bila obilježena žestokim progonima apostola i njihovih sljedbenika. Kad su kršćani s dolaskom Konstantina dobili sloboda (313.), našli su sveta mjesta Isusove smrti i pokopa, pa je počela 326. gradnja velebne bazilike koju je vodio poznati sirijski graditelj Zenobios.
Za devet godina veličanstvena je crkva bila posvećena, u predvečerje 14. rujna 335. godine. Tako je i nastao ovaj blagdan “Uzvišenja sv. Križa”. Bazilika će nažalost u više navrata prilikom osvajanja Perzijanaca i muslimana biti do temelja porušena, pa obnavljana. Nekoliko puta su je i požari oštetili ili uništili. Jednu od tih obnova vodio je Hrvat franjevac, Bonifacije iz Dubrovnika (1555.) koji je u to vrijem bio kustos Svete zemlje.
2. Kad već spominjem tu hrvatsku vezu s bazilikom Isusova groba čini mi se uputnim ovdje spomenuti i ono što Konstantin Porfirogenet navodi u 31. poglavlju svoga djela (De administrando imperio), gdje piše kako je bizantski car Heraklije (610.-641.) pozvao Hrvate iz Bijele Hrvatske (oko Krakova), neka dođu u današnje krajeve kako bi uz njihovu pomoć zaštitio zapadne granice svog carstva pred prodorom Avara. Iako su naši pređi u to vrijeme bili još pogani, odazivom caru Herakliju i dolaskom u ove krajeve dok je on ratovao s Perzijancima i osvajao relikvije svetoga križa, može se reći kako su se naši pretci neizravno borili „za krst časni i slobodu zlatnu”.
Tako bijaše na početku našeg hoda iz Bijele u današnju Hrvatsku. Tako se nastavilo i tijekom 13 stoljeća teške, mučeničke, ali lijepe, bogate i ponosne povijesti. Od stoljeća sedmog pa do nedavnih stradanja u Domovinskom ratu. U toj grčevitoj borbi u obrani svoje zemlje, identiteta, vjere i svoga roda i naroda, jedinu i pravu pomoć nalazili su u Isusovom križu i njegovoj moćnoj zaštiti. Zdravo križu, nado jedina! I dok razmišljamo o tom velikom, otajstvu spasenja po križu, pitamo se zašto Crkva potiče vjernike neka časte sveti križ i muku Isusovu? Što nam poručuje ovaj blagdan i liturgijski tekstovi koje smo maloprije slušali? Zašto Crkva toliko veliča spomen svetog križa i muku koja je s križem povezana? Djelomične odgovore na ta pitanja nalazimo u večerašnjim čitanjima.
3. Knjiga Brojeva donosi zanimljiv događaj prepirke između naroda i Jahvea, te između Mojsija i naroda. Nije lako bilo Mojsiju voditi ljude iz egipatskoga ropstva. Jer, narod, ko narod. „Putem su postali nestrpljivi, te počeli govoriti i protiv Boga i protiv Mojsija: Zašto nas izvedoste da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode. Ruku na srce, zar i mi nismo često poput Izraelaca?! Nezadovoljni smo sa sobom, sa svojim mjestom, kao i s ljudima s kojima živimo i radimo. A k tomu vrlo brzo zaboravljamo brojna dobročinstva koja nam je Bog iskazao, ne samo u zadnjih 25 godina, već kroz 13 prošlih stoljeća.
Nije lako ni voditeljima koji su zaduženi za opće dobro: biskupima, svećeni-cima, učiteljima, poslodavcima, političarima i drugim javnim djelatnicima. Kao što nije bilo lako ni Mojsiju koji se u jednom trenutku našao u vrlo nezgodnoj stisci: odustati od povjerenog zadatka, naljutiti se na ljude koje je poveo iz ropstva, okrenuti im leđa i povući se u privatnost. Hvala Bogu da to Mojsije nije učinio. Ali, kako je uspio nadvladati krizu i othrvati se napasti povlačenja? Otkrio je, naime, kako ga Bog treba. I to mu je davalo snage izdržati do kraja. Kako je čovjeku drago otkriti da ga netko treba: unuk djeda, otac sina, žena muža, đaci učitelja, vjernici pastira.. Svi smo mi zapravo potrebni jedni drugima! Bog svakome od nas veli kako smo mu potrebni!
4. U evanđelju Isus u razgovoru s Nikodemom objavljuje kako je Bog toliko volio svijet i ljude da je poslao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne. Bog, dakle, želi da se svijet po Isus spasi. I nema drugog imena dana ljudima pod kapom nebeskom u kojem se možemo spasiti, osim imena Isusa Krista. Ali, Bog nas ne može bez nas spasiti. Bez tebe sam te stvorio, ali te bez tebe neću spasiti. Tvoja vječna sreća, dakle, u tvojim je rukama! Stoga, tebe oče i majko, kojima je Providnost udijelila biti ognjištem života, Isus moli, poziva i potiče: Živite dostojno svoga obiteljskog poziva. Ljubite se i poštujte. Rađajte i odgajajte djecu u Božjem strahu i po Božjem zakonu. Tebe mladiću i djevojko, koji osjećaš kako je puno toga u životu nesigurno, klimavo i prolazno, pa tražiš uporište i snagu, psalmista usrdno poziva na molitvu: „Gospodine, zakloni me štitom lica svojega i budi mi hrid zaštite i tvrđava spasenja“. Tebe, rataru i radniče, koji si često „pritisnut, ali ne pritiješnjen, obaran, ali ne oboren“, kojega tuku nevere i kiše i koji si zgrbljen svakim danom više, Isus očinski i utješno veli: „Ne bojte se! Bog je tako ljubio svijet te je dao svog Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni (usp. Iv 3, 16). I tko Isusa prizna pred ljudima, priznat će i on njega pred Ocem nebeskim“.
5. Ponosni smo što pripadamo narodu čija se povijest odvijala u znaku trajne borbe „za krst časni i slobodu zlatnu“. Pod zastavom Isusovog križa, naime, naši su se pretci uspješno hrvali s vlastitim manama zavisti i svađe, razdora i nejedinstva. A u trenutcima ugrozbe slobode i naroda, vjere i kulture s križem su pobjeđivali sve ideologije i osvajače koji su prolazili ovim stranama. Zahvalni za njih koji su bili postojani i vjerni svojim korijenima i svojoj povijesti obilježenoj znakom križa, obraćamo se večeras raspetom i uskrsnulom Gospodinu, koji je na vlastitom tijelu osjetio dramu borbe dobra i zla, svjetla i tame, neka nam njegov Križ i neizmjerna vrijednost njegove Predragocjene Krvi bude u nebu zalogom vječnog spasenja, a u ovoj suznoj dolini utjeha i snaga.
Križu sveti, svetog vrela; Božjeg Sina dar si plod.
Hrvatska te duša splela, prigrlio cijeli rod!
Častimo te križu sveti, na kom umrije Isus naš.
Na života tamnoj stazi, kao zvijezda ti nam sjaš.
Ustima, srcem častimo te, sveti križu Isusov!"
