Evanđelje: Lk 9, 57-62
»Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.« (Lk 9, 62)
U srijedu, 30. rujna 2026., na Marjanu je svečanim euharistijskim slavljem obilježena proslava svetoga Jeronima, velikoga crkvenog naučitelja. U prekrasnom danu, pod špiljom nekadašnjih pustinjaka, okupili su se vjernici i hodočasnici kako bi zajednički proslavili spomendan ovoga sveca, duboko povezanoga s duhovnom i kulturnom baštinom naših krajeva.
Svečano misno slavlje predslavio je dr. sc. don Josip Dukić, uz suslavlje fra Josipa Dolića i don Mihaela Provića.
U svojoj homiliji don Josip usmjerio je pogled okupljenih prema golemim marjanskim stijenama, pod kojima čovjek na poseban način osjeća vlastitu malenost. Upravo na tome mjestu, kako je istaknuo, događa se svojevrstan susret „staroga i novoga“ – života svetoga Jeronima i našega današnjeg života.
Govoreći o svetom Jeronimu, opisao je njegov život kao veliku životnu dramu jedne rijetke i snažne osobnosti. Da nije bilo njegove iznimne životne snage, djela i duhovne ostavštine, teško bismo se i danas, nakon punih šesnaest stoljeća, okupljali oko njegova lika i nasljeđa.
Sveti Jeronim suočavao se s brojnim protivštinama i raspravama svoga vremena, ali možda je najtežu borbu vodio upravo sa samim sobom, vlastitom impulzivnošću i unutarnjim nemirima.
Na svojem životnom putu, koji ga je od Rima vodio prema Istoku, boravio je u Antiohiji te se povukao u pustinju. Ondje se, u tišini i samoći, odvijala njegova duboka unutarnja borba sa željom za dokazivanjem, taštinom i potrebom za ljudskim priznanjem.
Don Josip posebno je istaknuo misao: „U srcu pećine nalazi se duh.“ Upravo u toj tišini, daleko od vanjskih priznanja i ljudskih očekivanja, čovjek se suočava sa samim sobom i otkriva ono što je u njegovu životu doista važno.
Tek nakon što pobijedi samoga sebe, čovjek može slobodno krenuti dalje. Snaga ljudskoga duha svoju pravu vrijednost zadobiva kada se daruje i prenosi drugima.
Kada svetom Jeronimu ljudsko priznanje više nije bilo važno, „kuća“ njegova bića postala je slobodna. Ipak, u sebi je sačuvao identitet pećine – mjesta tišine, molitve i unutarnjeg oblikovanja, u kojem je pronalazio snagu za svoje pisanje, prevođenje i duhovno djelovanje.
Na završetku homilije don Josip stavio je pred okupljene lik svetoga Jeronima kao nadahnuće za traženje onoga bitnog, duhovnog i često skrivenog iza materijalnoga. Njegov život poziva nas da i sami prepoznamo vlastite unutarnje borbe te se oslobodimo potrebe za dokazivanjem i ljudskim priznanjima.
Poput svetoga Jeronima, i mi smo na životnom putovanju, simbolično od Rima prema Jeruzalemu, pozvani na duhovni rast, preobrazbu i otkrivanje istinske slobode koja se rađa u susretu s Bogom.
Proslava svetoga Jeronima na Marjanu, nakon trodnevne duhovne priprave, tako je bila prilika za zajedničku molitvu, zahvalnost i promišljanje o vlastitom životnom putu. Marjanske stijene i špilja nekadašnjih pustinjaka podsjetile su nas na važnost tišine, nutarnje snage i duhovnoga života, koje nam sveti Jeronim ostavlja kao trajno nadahnuće.
Zahvaljujemo don Josipu Dukiću, svećenicima suslaviteljima, bratimima i svim okupljenim hodočasnicima, a ponajviše Bogu i svetom Jeronimu, čiji nas lik i djelo i nakon tolikih stoljeća okupljaju te nas po živoj riječi Evanđelja pozivaju na osobnu preobrazbu.
Sveti Jeronim doista zaslužuje posebno mjesto u duhovnoj i kulturnoj baštini naših krajeva, ali i mnogo šire.
