Četiri stoljeća pjesme – glazbena arhiva župe i bratovštine Sv. Križa u Velom Varošu
U godini kada Župa Svetoga Križa u Velom Varošu obilježava 400. obljetnicu osnutka (1625.–2025.), s ponosom se osvrćemo na njezinu bogatu glazbenu baštinu. Već gotovo četiri stoljeća varoška crkva odzvanja starim pučkim napjevima – pjevanim molitvama koje su prenosile vjeru i utjehu naraštajima župljana[1][2]. Ta tradicija pučkog crkvenog pjevanja, razvijana i čuvana kroz stoljeća, danas je sažeta i očuvana u glazbenoj arhivi župe i bratovštine. U nastavku donosimo pregled nastanka te arhive, obilježja jedinstvenog stila pjevanja, sadržaja napjeva koje čuva, te njihove uloge u liturgijskom životu i očuvanju identiteta vjernika Velog Varoša.
Od zapisa do snimki: povijest nastanka glazbene arhive
Glazbena arhiva Župe sv. Križa rezultat je dugogodišnjih nastojanja da se varoški napjevi zabilježe i sačuvaju od zaborava. Još početkom 20. stoljeća crkveni glazbenik Niko Kalogjera zapisao je neke od tih pučkih popijevki[3]. Potom je 1970-ih etnomuzikolog Jerko Martinić terenski snimao pjevanje starijih bratima te transkribirao melodije[4]. U usporedbi s Kalogjerinim zapisima iz 1920., Martinić je uočio promjene u načinu izvođenja, no i potvrdio da su pojedini napjevi posebnost isključivo ove župe (primjerice Pismu novu svi pivajmo i Naš Isuse blagoslovi)[5]. Ovi rani istraživači skrenuli su pozornost javnosti na vrijednost varoške glazbene tradicije kao dijela naše kulturne baštine.
Sustavno prikupljanje snimki međutim započinje tek 1980-ih godina, kada se nakon kriznog razdoblja (nakon Drugog vatikanskog sabora) pučko pjevanje u Varošu ponovno vraća u crkvu[6]. Presudnu ulogu odigrao je entuzijast i skladatelj Ljubo Stipišić, koji je prepoznao vrijednost starih napjeva. On je 1983. godine okupio preostale pučke pjevače i snimio niz crkvenih napjeva iz Velog Varoša i okolice (Stobreč, Vranjic, Solin) za gramofonsku ploču Puče moj (Jugoton, 1984.)[7]. Time su neki napjevi – poput korizmene popijevke Puče moj – doslovce spašeni od zaborava širem kulturnom krugu[7].
No najveći dio glazbene arhive nastajao je unutar same župe. Zaslužan za to je don Božo Delić, rođeni Varošanin koji je kao mladi svećenik 1980-ih započeo sustavno snimanje pjevanja u župnoj crkvi[8]. Zahvaljujući njemu i drugi suradnicima, tijekom tridesetak godina nastale su brojne terenske snimke – od 1983. do 2015. – koje su pohranjene u arhivu župe i Bratovštine[9][10]. Na tim živim snimkama ovjekovječen je glas starih pjevača, napjevi koji su se dotad prenosili isključivo usmenom predajom. Arhiv danas sadrži i stare pisane zapise (primjerke tekstova napjeva) koji svjedoče o kontinuitetu, uključujući i one ispisane starim crkvenim pismom šćavetom[11]. Tako je varoška župa uspjela očuvati svoje glazbeno blago, pretočivši ga iz živih sjećanja u trajni zapis dostupan novim generacijama.
Što znači šćavet?
Riječ šćavet potječe od talijanske riječi schiavetto (dosl. “slavenski”), a označava stare crkvene knjige pisane narodnim hrvatskim jezikom (čakavsko narječje) latiničkim pismom[11]. To je naziv za lekcionare i molitvenike koje su glagoljaši koristili – u njima su poslanice i evanđelja te ostali glasno izgovarani dijelovi mise bili tiskani na narodnom jeziku umjesto na latinskom. U 15. i 16. stoljeću ovakvi su lekcionari bili rašireni po našim krajevima, čuvajući hrvatski jezik u liturgiji. U Velom Varošu 
sačuvani su stari napjevi čiji su tekstovi zapisani upravo “na šćavet”, te tako predstavljaju dragocjen jezikoslovni i kulturni spomenik prošlosti[11][12].
Jedinstveni stil pjevanja: srednjodalmatinsko dursko višeglasje
Veli Varoš pripada području srednje Dalmacije, pa tako i njegovo pučko crkveno pjevanje nosi obilježja toga podneblja. Stil koji se njeguje je jednostavno dursko višeglasje, jedan od varijeteta glagoljaškog pjevanja u Dalmaciji[13]. To znači da se pjeva višeglasno u duru, najčešće u paralelnim tersijama, uz osnovne akorde. Pritom solist – najčešće tenor – započinje napjev i “zove” ostale svojim glasom[13][14]. Kada on intonira melodiju, pridružuju mu se ostali pjevači, spontano dodajući glas u terci iznad ili ispod, te basovsku pratnju koja podupire harmoniju[14]. Ovakav način spontano dodanog drugog glasa popularno se naziva šekondiranje (od tal. secondo – drugi glas).
Posebnost varoškog pjevanja jest da se izvodi a capella, bez ikakve instrumentalne pratnje[13]. Tako je bilo od davnina, jer su i glagoljaška bratimstva pjevala isključivo glasovima. Ritam pjesama je slobodan, bez čvrstog takta, potpuno podređen prirodnom govoru i osjećaju teksta[15]. Pjevači najčešće ne broje vrijeme u mjeri, nego zajedno dišu i fraziraju vođeni zajedničkom tradicijom i slušanjem. Melodije su pritom uglavnom jednostavne i postupne, bez velikih skokova, ali obogaćene ukrasima i melizmima koje svaki iskusniji pjevač unosi po nadahnuću[16]. Time se postiže da ovo pjevanje, premda harmonski jednostavno, zvuči vrlo izražajno i dinamično.
Važno je napomenuti da varoški pučki pjevači nisu i nikada nisu bili formalno glazbeno školovani; pjevati se učilo “po osjećaju” i naslijeđenom sluhu[17][18]. Svaka nova generacija upijala je napjeve slušajući starije kako pjevaju u crkvi. Tekstovi su se u prošlosti znali napamet, a danas se dijelom koriste i ispisani tekstovni predlošci[18]. No i uz tekst pred sobom, potrebno je godinama pjevanja da bi mlađi bratimi potpuno usvojili kompleksan splet riječi i melodije koji čini svaki napjev[18]. Tradicionalna je praksa bila da mladići smiju početi pjevati tek kad im se glas potpuno razvije – dotad bi kao dječaci u crkvi stajali pokraj starijih i upijali pjesmu “u oba uha”[19]. Zanimljivo, djeci je bilo dopušteno pjevati jedino o Božiću i na Bogojavljanje, kada bi njihovi tanki glasići unosili posebnu radost u blagdansko bogoslužje[20]. Sve te odlike – višeglasje u duru, pjevanje bez instrumenata, slobodan ritam i usmena predaja – čine varoško crkveno pjevanje jedinstvenim izražajem vjere ovoga kraja.
Blago arhive: Muka, Plač, devetnice, psalmi…
Glazbena arhiva župe sabrala je najvažnije napjeve koji se u Velom Varošu pjevaju u liturgiji i pobožnostima. Ti napjevi obuhvaćaju gotovo sva razdoblja crkvene godine i životnog ciklusa vjernika. U nastavku navodimo glavne skupine pjesama koje arhiva sadrži:
- Muke – pjevani evanđeoski izvještaji Muke Gospodinove koji se izvode u Velikom tjednu. Posebno je važna Muka po Mateju na Cvjetnicu, koja se u Varošu tradicijski uvijek pjeva bez obzira na liturgijsku godinu[21]. Tu su i druge zapjevane Muke (po Ivanu, po Luki) koje su zabilježene u arhivu.
- Plače – pučke tužaljke u kojima se čuva meditacija o Kristovoj muci iz perspektive njegove majke Marije. Najpoznatiji je Gospin plač (Muka Gospodina našega Isukrsta i plač Matere Isusove), dugačka potresna pjesma koju pjevaju na Veliki petak[22].
- Devetnice i osmine – pjesme koje se pjevaju tijekom višednevnih pučkih pobožnosti. U arhivu su tako Božićna devetnica/novena(pred Božić), Tjelovska osmina (tjedan nakon Tijelova), kao i napjevi uz župne blagdane poput Našašća sv. Križa (pronalaska sv. Križa, svibanjski blagdan).
- Psalmi i biblijski hvalospjevi – naročito oni koji se pjevaju na večernjim molitvama i u posebnim prigodama. Na primjer, sačuvani su pučki napjevi psalama za Dušni dan (Obljubih, Gospodine, krasotu doma Tvojega – Ps 26) i psalmi za velike blagdane (Hvalite Gospodina, svi puci – Ps 117, itd.), kao i starinski napjevi evanđeoskih hvalospjeva (Tebe Boga hvalimo, Magnificat).
- Pokojnički napjevi – pjesme koje se pjevaju u obredima sprovoda i na misama za pokojne. Tu spadaju napjevi kao što su Dan od gnjeva (lat. Dies irae, sekvenca za pokojne), zatim starinski napjev Pokoj vječni (odrješenje za mrtve), te popijevke u misi zadušnici poput pučkog Ispovjedam se i Svet[23]. Arhiva tako bilježi i karakteristične napjeve što su ih bratimi pjevali na Dušni dan i u prigodi ispraćaja pokojnika.
Svi ovi napjevi čuvaju se u obliku audio-snimaka (mnogi i kao notni zapisi priređeni prema snimkama). Uz svaku snimku arhiviran je i pripadajući tekst pjesme. Vrijedno je spomenuti da su pojedini tekstovi vrlo stari – neki potječu još iz 17. stoljeća – te su pisani arhaičnim jezikom (mješavina starije čakavštine i crkvenoslavizama). U arhivu nalazimo čak i rukopise na šćavet (staroj hrvatskoj ćirilo-metodskoj tradiciji latiničnog pisma), kao pravi most prema glagoljaškoj prošlosti[11]. Time glazbena zbirka Župe sv. Križa nije samo kolekcija pjesama, već i povijesna čitanka kroz koju se može pratiti razvoj pučke pobožnosti u Splitu.
Kako izgleda Muka u Varošu?
Pjevanje evanđeoske Muke na Cvjetnicu u Velom Varošu poseban je doživljaj. Nekoliko iskusnih pjevača podijeli među sobom uloge likova iz evanđelja – pripovjedača, Isusa, Jude, Petra, velikog svećenika, Pilata, pa čak i sluškinje – te na koru crkve zajednički otpjevaju cijeli izvještaj Muke po Mateju[24]. Pritom solist u ulozi Krista pjeva Isusove riječi posebnim melodičnim recitativom temeljenim na gregorijanskom koralu[22], dok ostali višeglasno odgovaraju riječima naroda ili učenika. Muka se pjeva bez pratnje orgulja, tužnim i usporenim tonalitetom koji vjerno prati dramu događaja. Varoška tradicija specifična je po tome što se, unatoč liturgijskim propisima o trogodišnjem ciklusu evanđelja (A, B, C), svake godine izvodi Matejevo evanđelje – čuvajući tako poznatu melodiju i raspodjelu uloga iz davnina[24]. Ovakvo višeglasno pjevanje Muke duboko dirne srca vjernika i predstavlja vrhunac bogoslužja Cvjetnice. Slično se na Veliki petak pjeva i Muka po Ivanu, nakon koje bratimi istim pjevnim stilom izvode i Gospin plač – Marijin oplakivanje pod križem – čime se vjernicima dočarava živa slika prvog Velikog petka u jeruzalemskoj kalvariji.
Bratovština i liturgija: čuvari žive tradicije
Posebna vrijednost varoške glazbene baštine jest to da ona nikada nije bila samo “muzejski” zapis – naprotiv, te se pjesme i danas aktivno pjevaju u liturgiji. Za to je najzaslužnija Bratovština Svetoga Križa, drevno laičko bratstvo osnovano još 1439. godine, koje stoljećima djeluje u župi[1]. Upravo su bratimi kroz generacije očuvali glagoljaško pjevanje unatoč povijesnim mijenama, njegovali ga u bogoslužju i prenijeli do naših dana[25][26]. Tradicionalni varoški napjevi zapravo su pjevanje Bratovštine, jer su ih kroz prošlost izvodili uglavnom članovi bratstva, u sklopu svojih vjerskih obveza i pobožnosti[27]. Ta je povezanost ostala neraskidiva sve do danas.
Danas u Župi sv. Križa djeluje skupina od petnaestak pučkih pjevača, gotovo svi redom članovi Bratovštine. Oni se brinu da starinski napjevi i dalje žive na misama i molitvama – bilo da se radi o nedjeljnoj pučkoj misi, pjevanju Muke na Cvjetnicu, božićnoj devetnici ili opijelu na sprovodu. Bratimi tako aktivno sudjeluju u liturgiji sa svojim pjesmama, dopunjujući djelovanje župnog zbora i orguljaša. Njihovo pjevanje nije paraliturgijska folklorna točka, već integralni dio slavlja, koji vjernicima prenosi teološku poruku na blizak, narodski način. Mnogi stariji župljani upravo uz te napjeve vežu svoje najdublje doživljaje vjere – od djetinjstva se pamti zvuk Slava ti, hvala, čast na Veliki četvrtak ili Dan od gnjeva na misi zadušnici. Time je glazbena arhiva izravno povezana s živim liturgijskim životom župe: ono što je u arhivu zabilježeno nalazi svoj smisao tek kada ponovno zaživi na usnama novih pjevača u crkvenoj klupi.
Tko su današnji pjevači?
Današnji sastav varoških pučkih pjevača čini oko desetak do petnaest muških glasova, uglavnom članova Bratovštine sv. Križa različite dobi. Među njima se ističu
trojica solista koji započinju napjeve: Jozo Kovačić, Đorđe Zerdum i Nikica Čapalija[28]. Njihovi zvonki tenorski glasovi “vode” pjesmu, a pridružuju im se ostali pjevači u višeglasju. Od aktivnih bratima koji danas pjevaju svakako valja spomenuti i Ivu Gabrila, Juru Miroševića, Milivoja Babića, Damira Mrassa, Borisa Blaževića, Nikolu Tošića, Marina Čuturu, Franu Peruzovića, Srđana Roju i Roka Delića[29]. To su sve redom ljudi koji uz svoje obitelji i poslove odvajaju vrijeme kako bi kroz pjesmu služili Bogu i zajednici. Na probama i nastupima u crkvi povezuje ih iskreno prijateljstvo i ljubav prema pjevanju, pa često kažu da su poput jedne obitelji u vjeri. Njihovo predanje jamstvo je da će varoška pjesma još dugo trajati.
Važno je naglasiti da je Bratovština, unatoč modernizaciji liturgije, uspjela zadržati prostor za svoje pjevanje. Nakon liturgijskih reformi 1960-ih, kratko je vrijeme izgledalo da će stari napjevi utihnuti, jer se uvodila suvremena duhovna glazba i hrvatski misali na književnom jeziku[6]. No, varoški su bratimi odlučno očuvali svoje naslijeđene napjeve, pjevajući ih i izvan liturgije dok im se ne vrati mjesto u crkvi[30][6]. Već 1980-ih godina, zahvaljujući zalaganju don Bože Delića i razumijevanju crkvenih pastira, pučko je pjevanje vraćeno u mnoge obrede: bratimi od tada ponovno pjevaju Muku na Cvjetnicu, božićnu Novenu, Pohvale Križu uoči blagdana sv. Križa, te na sprovodima i misama zadušnicama. Tako je uspostavljena ravnoteža između službene liturgije i narodnog izraza pobožnosti, na obostrano obogaćenje. Veli Varoš danas je prepoznatljiv upravo po tom spoju – uz zvuk orgulja i zborova, u crkvi odjekuje i iskonski glas predaka kroz pučke napjeve.
Živa baština za buduće naraštaje
Varoška glazbena baština nije samo lijepo sjećanje na prošlost, nego i nadahnuće za budućnost. U vremenima kada mnoge starinske pjesme prijete otići u zaborav, Župa sv. Križa primjer je kako se uz trud zajednice to može spriječiti. Pučki crkveni napjevi ovdje su i dalje dio svakodnevlja, a mlade se generacije postupno uvodi u taj svijet. Istina je da danas manje mladih živi u Varošu nego nekad, ali upravo zato postoji svijest da one koji su tu treba oduševiti za vlastitu baštinu[31][32].
Očuvanje ovih napjeva nije važno samo radi glazbe same, nego i radi identiteta zajednice. Svaka od tih pjesama dio je priče Velog Varoša – priče o vjeri malih ljudi koja je preživjela stoljeća. Pjevajući iste riječi i melodije koje su pjevali njihovi pradjedovi, današnji župljani jačaju vezu s korijenima i izražavaju ponos na svoju tradiciju[25][26]. Nije pretjerano reći da varoško glagoljaško pjevanje spada u nematerijalnu kulturnu baštinu Hrvatske. Štoviše, ono svjedoči o vremena kada je liturgijsko pjevanje na narodnom jeziku bilo rijetkost u Europi, dok se u ovom kraju njegovalo kao dragocjenost[2]. Ta baština stoga nadilazi lokalne okvire – ona je doprinos širemu kulturnom blagu i zaslužuje brižno čuvanje.
Srećom, u župi je prepoznata ta vrijednost. Proslava 400. obljetnice iskorištena je i da se pozove novu generaciju da se uključi u njegovanje ove tradicije[33]. Kroz nastupe, izložbe, misna slavlja i medijske priloge, mladima se nastoji približiti ljepota napjeva koji su odgojili njihove pretke. Župna glazbena arhiva u tome ima ključnu ulogu – kao riznica iz koje se mogu učiti stare pjesme i crpiti nadahnuće. Najveća je nagrada za trud uložеn u njezino stvaranje činjenica da ti napjevi i dalje odjekuju crkvom i ulicama Velog Varoša. Time arhiva nije tek spremište prašnjavih snimaka, već živi spomenik koji diše punim plućima u svakoj novoj izvedbi.
Na kraju, u ovoj svečanoj obljetničkoj godini, možemo biti zahvalni za četiri stoljeća vjernosti i pjesme. Varoška je župa kroz sve bure povijesti ostala vjerni čuvar svog glazbenog nasljeđa, a glazbena arhiva sv. Križa svjedoči o tome nasljeđu i prenosi ga dalje. U duhu onih koji su prije nas s vjerom pjevali “Zdravo, Križu, naše uhvanje!”, i mi smo pozvani nastaviti tu pjesmu – kao znak da živa vjera i zajedništvo još uvijek prebivaju pod Marjanom, u srcu Splita, gdje se stara pjesma i danas čuje kao molitva i slavlje života.
U nastavku Vam donosimo glazbeni arhiv
Većinu tekstova možete pronaći na – https://zupa-sveti-kriz.hr/glazbeni-arhiv-zupe/
Notne zapise tekstva možete pronaći na linku – Toni Kulić, Crkveno pučko pjevanje u župi Svetoga Križa – Veli Varoš, Katoličko-bogoslovni fakultet u Splitu
Literatura:
1. Jerko Martinić, Tri napjeva iz repertoara pučkog crkvenog pjevanja župe Sv. Križa – Veli Varoš[5];
2. Toni Kulić, Crkveno pučko pjevanje u župi Svetoga Križa – Veli Varoš, Katoličko-bogoslovni fakultet u Splitu (diplomski rad, 2016.)[13][8];
3. Župa sv. Križa Veli Varoš – službene mrežne stranice (pristup 2025.)[1][33];
4. Petar Zdravko Blajić, Hrvatska glazbena baština[34];
5. Niko Kalogjera, Sveta Cecilija 1920.
6. Župni arhiv župe sv. Križa u Splitu
7. Arhiv bratovštine sv. Križa u Splitu
[1] [2] [25] [26] [33] Župa sv. Križa Veli Varoš – službene mrežne stranice, 400. GODIŠNJICA OSNIVANJA ŽUPE SVETOGA KRIŽA U VELOM VAROŠU – ŽUPA SVETOGA KRIŽA, SPLIT, VELI VAROŠ (pristup 2025.) https://zupa-sveti-kriz.hr/400-godisnjica-osnivanja-zupe-svetoga-kriza-u-velom-varosu/
[3] [6] [8] [9] [10] [13] [14] [15] [16] [17] [18] [19] [20] [21] [22] [23] [24] [27] [28] [29] [30] [31] [32] Župa sv. Križa Veli Varoš – službene mrežne stranice, zupa-sveti-kriz.hr, (pristup 2025.)
[4] [5] [7] Arti musices – Hrvatski muzikološki zbornik, vol. 38, no. 1, svibanj 2007., 85. – 102. str., MARTINIĆ 85-102
https://zupa-sveti-kriz.hr/wp-content/uploads/2014/09/MARTINIC_85_102.pdf
[11] [12] Glazbeni arhiv Župe sv. Križa – Pučki napjev u Velom Varošu, Split
https://zupa-sveti-kriz.hr/glazbeni-arhiv-zupe/
Ova stranica je pregledana 4 puta.