ZNAKOVI UPOZORENJA KOJI OTKRIVAJU DA SE UDALJAVAMO OD BOGA!

Posted on 8. ožujka 2015.8. ožujka 2015.

Naivni stari farmer je jednog dana zaključio da je zob, kojom godinama hrani svoju mazgu, postala jednostavno preskupa pa je smislio sljedeći plan. Odlučio je u hranu kojom hrani mazgu umiješati malo piljevine, tako da svakog dana doda sve više i više piljevine, pritom smanjujući udio zobi u samoj mješavini.

Činilo se u početku da mazga nije primijetila ovu zamjenu, pa je farmer nastavio dodavati piljevinu u njenu hranu smanjujući pritom udio zobi u njoj. Nakon par tjedana takvih pokusa, kada je farmer nahranio mazgu samo sa čistom piljevinom bez imalo zobi, mazga je završila svoj objed … i srušila se mrtva.

Možda se radi u priprostoj priči, ali nam ona može poslužiti kao usporedba za sve one zastranile sinove i kćeri, kršćane koji su se udaljili od Boga zbog svoje okorjelosti u grijehu. Možda na početku ni oni sami nisu vjerovali kako duša može preživjeti na piljevini, ali su s vremenom prihvatili ideju kako duša „neće primijetiti“ nedostatak prave duhovne hrane i kako joj malo piljevine neće škoditi. S vremenom se količina piljevine povećavala, dok je količina zobi naglo opadala – sve dok zamjena hrane s piljevinom nije dovršena i njihovo izgladnjelo tijelo, ispunjeno piljevinom, doživljava kolaps.

Cijeli ovaj proces može proći nezamjetno, napredujući centimetar po centimetar. Možda čak i ne primijetimo da imamo problem. No „mazga“ nam daje neke znakove koji nas upozoravaju da sve nije onako kako treba biti. Bez obzira na to što smatramo da živimo ispravnim životom, trebali bismo naučiti prepoznavati ove znakove upozorenja. Samo nas Sveto pismo upozorava kako nitko nije siguran od napasti: „Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.“ (1 Kor 10,12)

Naše osobno iskustvo, zdrav razum i pouke iz Svetog pisma govore o nekoliko čimbenika koji uzrokuju otpad od vjere. Možemo ih okupiti pod tri glavne grupe. Svaka od tih grupa govori postupcima koji dovode do rasipanja duhovnog života: gubitak ljubavi za Boga, gubitak straha od Boga, gubitak vjere od Boga.

1. Gubitak ljubavi za Boga

Prvi kršćani koji se nalaze u Efezu primaju Božju Riječ od apostola Pavla. U pismu koje im je poslao Pavao, on izgara od strastvene ljubavi za Bogom. Ta strast je za Efežane bila zarazna te ih je potakla na obraćenje. On se moli da oni shvate kako: „po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svim svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve Punine Božje.“ (Ef 3, 17-19) On se neprestano nada kako će oni, odgovorivši na ljubav Božju: „ljubiti Gospodina našega Isusa Krista s neraspadljivom ljubavlju“. (Usp. Ef 6, 24)

Nažalost, u Knjizi Otkrivenja uočavamo kako Isus ostavlja uznemirujuću poruku Ivanu vezanu uz efeške kršćane: „Znam tvoja djela, tvoj trud i postojanost tvoju i da ne možeš podnijeti opakih… Ali imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio. Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela. (Otk 2, 2,4-5). Ona strastvena „prva ljubav“ je nestala. Ljudi su i dalje osjećali nekakvu odanost prema Bogu, ali su se njihova srca ohladila što je dovelo do njihova pada.

Koji su to „znakovi upozorenja“ koji opominju da se naša prva ljubav za Gospodina polako gasi? Sjetite se koji to znakovi upućuju na isto kada se radi o gubitku ljubavi u međuljudskim odnosima. Usporedba ljubavi prema Bogu s ljubavi između dvoje ljudi može nam poslužiti kao primjer.

Gubitak radosti

Mi uživamo u ljubavi. Kada u vezi izgubimo osjećaj radosti, to je znak da se naša ljubav prema toj osobi iz nekog razloga umanjila. Stoga je gubitak radosti u našem odnosu s Gospodinom svojevrstan znak da se naša „prva ljubav“ polako gasi.

Kralj David je iskusio sličan gubitak radosti kada je podlegao vlastitoj požudi zbog Bat-Šebe. U Psalmu 51. on opisuje svoju bol zbog udaljavanja od Boga kada je shvatio što je učinio. U toj molitvi, on plačući traži smilovanje govoreći „vrati mi radost svoga spasenja“ (Ps 51, 12)

Odbojnost prema sakramentima, molitvi i Svetom pismu

Mi želimo dati naše vrijeme onima do kojih nam je stalo i onima koje volimo. Želimo im otvoriti svoje srce i biti uz njih dok se njihovo srce otvara nama. Kada se u nama stvori odbojnost prema tim osobama, kada ne želimo s njima dijeliti svoje vrijeme, slušati ih ili pričati s njima, to znači da smo došli do drugog „znaka upozorenja“ koji vodi prema gubitku ljubavi.

Mi susrećemo Gospodina u sakramentima, pričamo s Njim u molitvi i slušamo ga u Pismu. Jedan je moj prijatelj rekao: „Ja imam nezasitnu glad za Gospodinom. Ako voliš jesti bundevu, onda ćeš je jesti za doručak, ručak i večeru. Nikako je se ne možeš zasititi. Ako voliš Gospodina, onda ga se ne možeš zasititi.“ No ako ga nerado primamo u sakramentima, i ako ne želimo provesti vrijeme s Njim u molitvi – onda se naš odnos nalazi u problemima.

Koji je bio prvi znak udaljavanja Adama i Eve od Boga u Edenskom vrtu? Pokušali su se sakriti od Boga i one prisutnosti u kojoj su uživali dok su s Njim provodili vrijeme. (vidi Post 3, 8)

Odbojnost naspram kršćanskog zajedništva

Jednom sam prilikom vidio naljepnicu na automobilu ljubitelja životinja koja je glasila: „Ako me voliš, voli i moje mačke“. Kada volite nekoga, onda volite i one ljude koje on ili ona voli. Uživate u provođenju vremena s prijateljima svoga prijatelja. No kada vaše prijateljstvo postane naporno, tada izgubite interes za prijateljeve prijatelje i želite izbjeći one ljude koji bi govorili o vašem zajedničkom prijatelju kojega upravo pokušavate zaboraviti.

Upravo zbog tog istog razloga, kršćani koji su otpali od vjere izbjegavaju društvo onih koji su predani vjeri – ne samo kod mise, već i u drugim prilikama. Ne žele biti u blizini onih ljudi koji ih podsjećaju na Onoga kojeg pokušavaju zaboraviti. Radi se o problemu koji je prisutan stoljećima. Pisac Poslanice Hebrejima je zapisao kako su neki vjernici, koji su izgubili žar za Gospodinom, postali „lijeni“ (Heb 6, 12), dok su neki toliko daleko otišli da su otpali od Gospodina (Heb 6, 6). No koji je bio glavni znak ovog opasnog trenda? Pisac poslanice moli: „Ne zanemarujmo crkvene sastanke, kao što neki čine“ (Heb 10, 25).

Zagubljeno blago

Stvoreni smo za ljubav i trebamo voljeti. Ako izgubimo ljubav prema Bogu, druge krive ljubavi će zauzeti mjesto u našem srcu koje pripada samo Njemu. Vrijeme koje je posvećeno Bogu, odjednom postane posvećeno drugim stvarima koje ne nose duhovnih plodova.

Onaj koji se udalji od Boga često završi u potpunosti okružen svjetovnim brigama koje mu postanu svojevrsna zamjena za izgubljeni duhovni život. Zabava postane zamjenom za molitvu i čitanje Svetog pisma – poput nekakve „diverzije“ koja odvlači našu pažnju samoispitivanja. „Sigurni“ svjetovni poznanici, bez ikakvog interesa za duhovnošću, polako zauzimaju mjesta našim kršćanskim prijateljima. Energija koju bismo prije potrošili evangelizirajući (naviještajući), na karitativni rad (volonterski) ili neki drugi oblik služenja, sada se usmjerava na razvoj vlastite karijere ili podizanje financijskog statusa. Novac koji je nekad bio namijenjen za crkvu i dobročinstva, sada služi sebičnim ili lakomislenim ciljevima. „Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“ (Mt 6, 21). Jednom kada prestanemo tragati za lijepim biserom (Mt 13, 45-46) onda krenemo tragati za drugim blagom, ulažući u njega svoje vrijeme, novac i energiju. Izgubivši svoju „prvu ljubav“ za Bogom krenemo – kako to kaže jedna pjesma iz sedamdesetih – „tražiti ljubav na krivim mjestima“.

2. Gubitak straha od Boga

Iako često na osjećaje straha i ljubavi gledamo kao na nešto potpuno različito, Pismo nas neprestano podsjeća kako zreo odnos s Bogom sadrži obje karakteristike: „Mili su Jahvi oni koji se njega boje, koji se uzdaju u dobrotu njegovu“ (Ps 147, 11). Kada se udaljimo od Boga, ne gubimo samo ljubav za Njega, već i zdravi strah koji osjećamo naspram Njega. Ako je „Gospodnji strah, početak mudrosti“ (Izr 9,10), tada je gubitak straha prema Gospodinu – početak opasnog puta.

Koji su to znakovi da se više ne bojimo Boga? Ako je „Strah Gospodnji, mržnja na zlo“ (Usp. Izr 8,13), tada sebi trebamo odgovoriti na pitanje – kako se ja odnosim prema grijehu? Navezanost na grijeh je siguran znak da se u nama izgubio strah od Boga. Ta pojava se očituje u nekoliko faza.

Prikrivanje grijeha

U prvoj fazi mi prepoznajemo naša zla djela, te ih srameći se pokušavamo skriti. Adam i Eva su jednostavan primjer ove stvarnosti: Nakon njihova pada u vrtu pokušali su se sakriti lišćem (Post 3, 7). Kralj David je također znao da je upao u grijeh i odbija to priznati pred Bogom, on pokušava „sakriti svoju … grešnost“ (Psalam 32,5).

Beskorisno je sakrivati svoj grijeh pred Bogom: „Onaj što uho zasadi da ne čuje? Koji stvori oko da ne vidi? Onaj što odgaja narode da ne kazni? … Jahve poznaje namisli ljudske: one su isprazne“ (Ps 94, 9-11). No mi u ranim fazama udaljavanja od Boga varamo sami sebe, misleći kako On nešto neće saznati, sve dok mi sami to ne priznamo pred nekim.

Ananija i Safira su nečastan par, koji je živio u vrijeme prve Crkve u Jeruzalemu. Oni su pokušali prikriti svoje nedjelo lažući apostolima. No prekasno su shvatili kako njihov popustljiv odnos prema grijehu može biti koban (Dj 5). Iznenadna kazna koja je uslijedila nakon njihova otkrivanja, povratila je strah prema Bogu cijeloj zajednici.

Nijekanje odgovornosti

Kada shvatimo da ne možemo sakriti naš grijeh pred Gospodinom, obično se dogodi sljedeći korak koji nas vodi prema još većem udaljavanju – inzistiranje kako cijela stvar nije naša krivica. Sjetite se još jednom kako su Adam i Eva u vrtu okrivili za svoj grijeh zmiju (Post 3, 12-13).

Postoje bezbrojna opravdanja: „Da, radi se o ružnoj maloj navici, ali tako sam odgojen.“ ili „Znam da ne bih trebao biti ljut, ali kako netko može oprostiti ono što su mi učinili?“ ili „Ljudi s umjetničkom osobnošću jednostavno posjeduju ovu slabost.“ Bez obzira na to o kojoj se izlici radi, grijeh se nastavlja i grešnik se još više udaljava od Boga.

Odgađanje pokajanja

Kada više ne možemo opravdati svoju krivicu – jer duboko u sebi znamo da smo samo mi odgovorni zbog naših zlih djela – naš sljedeći korak kao osobe koja se udaljava od Boga često zna biti odgađanje trenutka pomirenja. Sveti Augustin, biskup koji je najviše poznat po „Ispovijestima“, prisjeća se u svom djelu vlastitog puta udaljavanja od Boga i molitve koju je često znao izgovoriti: „Gospodine, daj mi čistoću i uzdržljivost, ali ne odmah!“

Oni koji se udaljavaju od Boga prečesto odbijaju Njegov poziv: „Evo sad je vrijeme milosno, sad je vrijeme spasa“ (2 Kor 6,2). I zaboravljaju Božje upozorenje: „O da danas glas mu poslušate: ne budite srca tvrda“ (Ps 95, 7-8). Oni uvijek čekaju sutra kako bi se pokajali, ali sutra nikad ne dolazi. Njihova su se srca stvrdnula poput komada gline koja je predugo na suncu, postajući beskorisna i nemoguća za oblikovanje prema Božjoj volji.

Opravdanje grijeha

Ako predugo odgađamo pokajanje, naša savjest postaje tupa (vidi 1 Tim 4, 2). Može se dogoditi da prestajemo skrivati grijeh ili da smišljamo nove izgovore ili da nastavimo odgađati naš obračun s grijehom. Najgora opcija bi bila da sami sebe uvjerimo kako mi uopće ne činimo nikakav grijeh. S vremenom možemo „otvrdnuti“ u našem grijehu, otvoreno se protiveći Bogu ili drugima koji nam se usude prigovoriti zbog naših zlih djela.

Kralj Šaul je bio majstor u samoopravdavanju vlastita neposluha. Kada ga je prorok Samuel prekorio zbog nepoštivanja Božje naredbe – prema kojoj je trebao uništiti sve u gradu Amaleku – Šaul se pravda tvrdeći kako je htio sačuvati najbolji plijen za paljenicu Gospodinu. Unatoč njegovu pravdanju, Samuel želi ukazati na činjenicu da je kralj prekršio Božju zapovijed, no Šaul i dalje ustraje na svojoj obrani (vidi Sam 15, 1-23).

Slično se ponašanje može uočiti i kod drugih biblijskih likova koji su se udaljili od Boga. Ubivši brata Abela, Kain odgovara Bogu protupitanjem: „Zar sam ja čuvar brata svojega?“ (Post 4, 9). Jona odbija izvršiti zadatak koji mu je Bog dao. On smatra kako Bog neće ispuniti svoje proročanstvo o uništenju Ninive, već će se na kraju smilovati, zbog čega će Jona ispasti budalast (Jon 4, 1-3). Veliki svećenik Kaifa opravdava ubojstvo nevina čovjeka: da Isus nije ubijen njegovi bi sljedbenici izazvali pobunu, što bi na kraju dovelo do osvete Rimljana koja bi uništila židovski narod (Iv 11, 45-50). On ustraje u svojoj obrani kako je Isusovo ubojstvo pravedna stvar.

Oni koji su okorjeli u svomu udaljavanju od Boga, prihvaćaju grijeh i odbijaju se pokajati. Strah Gospodnji ne postoji u njima. „To je put preljubnice: najede se, obriše svoja usta i veli: Nisam sagriješila“ (Izr 30, 20).

3. Gubitak vjere u Boga

Grijeh koji je prošao bez kajanja vodi prema nevjeri – posljednjoj stanici na putu prema odbacivanju Boga. Uzmimo, na primjer, Izraelce čije je srce otvrdnulo u pustinji. Izgubivši onu prvotnu zahvalnost prema onomu što je Bog učinio za njih, oni ustraju u grijehu, sve dok na kraju ne dođu do gubitka vjere: Oni su zaključili kako nema nikakvog Boga na planini i da ih je nešto drugo spasilo iz ropstva. Zbog toga su se okrenuli štovanju zlatnog teleta, djela vlastitih ruku (vidi Izl 32).

Nažalost mogu se sjetiti nekih kršćana, koje osobno poznajem, koji su imali sličan put udaljavanja od Gospodina. Unatoč iskrenoj vjeri koja je bila prisutna na početku, s vremenom ti isti postaju otpadnicima, tonući svaki dan sve dublje i dublje u grijeh. Gubitak ljubavi prema Bogu, gubitak straha od Boga i na kraju gubitak vjere u Boga dovodi do toga da se na kraju više ne žele nazivati kršćanima.

Zašto nakon gubitka ljubavi i straha dolazi gubitak vjere? Mislim da razlog leži u tome što molitvu, sakramente i Pismo ne prepoznajemo kao duhovnu hranu. Izbjegavajući tu hranu i upadamo u duhovnu glad. „Mazgi“ treba zob; piljevina kojom je hranimo donosi samo smrt.

Drugi razlog gubitka vjere nalazi se u činjenici da oni koji opravdavaju vlastiti grijeh, moraju zanijekati istinu koja se nalazi u Pismu i Tradiciji. Jednom kada oni u svom srcu potkopaju temelje koji povezuju Boga s moralom, tada otvaraju vrata svim ostalim sumnjama. Još od prvog puta kada je zmija iskušavala Evu u Edenskom vrtu, đavao nastoji zavesti brojne druge s uznemirujućim pitanjem: „Zar vam je Bog rekao…?“ (Post 3,1)

U isto vrijeme, moramo imati na umu da onda kad priznajemo Božje postojanje i kad priznajemo da mu dugujemo poslušnost, dok smo mu u to isto vrijeme u praksi neposlušni, mi u svojim dušama stvaramo nepodnošljivi sukob. Jer mi tada sebe nikada ne možemo u potpunosti uvjeriti da je neko naše zastranjenje opravdano ukoliko je Bog rekao da ono to nije. I onda, ako se odbijamo pokajati, jedini mogući izlaz iz naše dileme jest da zaključimo ili da on u biti nikakve zapovijedi nije niti objavio ili da On jednostavno ne postoji. Rezultat je: „srce opako, nevjerno, odmetnuto od Boga živoga“ (Heb 3, 12).

Koliko se studenata koji dolaze iz kršćanskih obitelji, koje susrećem u predavaonicama na fakultetu, okrenulo drugim vjerama jer su se čvrsto držali za neki svoj grijeh! Na kraju završe u nekoj New age religiji koja ima samo nekoliko osnovnih moralnih zahtjeva. Oni se oslobode nutarnje tjeskobe niječući Boga koji je zapovjedio: „Budite sveti, jer sam ja svet.“ (1 Pt 1,16).

Ipak, put koji su odabrali i koji se trenutno čini lagodnim, na kraju vodi prema bijedi:

Doista, pošto su po spoznaji Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista odbjegli od prljavštine svijeta, ako se opet u njih upleću i daju se svladati, ovo im je potonje gore od onoga prvog. Bilo bi im doista bolje da nisu spoznali put pravednosti, negoli, pošto ga spoznaše, okrenuli leđa svetoj zapovijedi koja im je predana (2 Pt 2,20-21).

Sveti Petar završava svoje pismo sa svečanim upozorenjem: „Vi dakle, ljubljeni, pošto ste upozoreni, čuvajte se da ne biste, zavedeni bludnjom razularenika, otpali od svoje postojanosti.“ (2 Pt 3, 17)

Ispitajte sebe

Kako zastrašujuće izgleda sudbina otpadnika! No čak i za nas najgore grešnike Bog daje nadu. Apostol Pavao nam govori: „Sami sebe okušajte, jeste li u vjeri, sami sebe ogledajte!“ (2 Kor 13, 5) Jesmo li pronašli znakove da sami otpadamo od vjere? Jesu li to znakovi koji ukazuju da smo izgubili onu „prvu ljubav“, strah od Gospodina ili da se čak nalazimo u opasnosti da izgubimo svoju vjeru?

Ako je tako, Bog spremno čeka da mu se vratimo. Sakramenti i duhovna disciplina koju smo zapostavili, mogu nas ponovno pridignuti. Potrebno je imati ponizno srce, služiti kako bismo ponovno zapalili našu ljubav i onaj zdravi strah koji nas tjera na pokajanje i nov početak. Možemo moliti molitvu svetog Jude Tadeja koja će nam učvrstiti nadu: „Njemu koji te čuva od pada i koji te očišćenog od grijeha i ispunjena radošću vodi prema svojoj slavnoj prisutnosti – jedinom Bogu, našem Spasitelju slava, moć i čas, zajedno s Isusom Kristom našim Gospodinom prije svih vjekova, sada i uvijek! Amen“

Paul Thigpen, CERC

Prijevod Nenad Palac | Bitno.net

Papa: CRKVA JE MAJKA KOJA NAS UČI MILOSRĐU!

Posted on 11. rujna 2014.3. listopada 2014.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U našim katehezama o Crkvi zadržali smo se u promatranju Crkve koja je majka. Prošli smo put istaknuli kako nam Crkva pomaže rasti i, svjetlom i snagom Božje riječi, pokazuje nam put spasenja, te nas brani od zla. Danas želim istaknuti drugi posebni vidik toga odgojnog djelovanja majke Crkve, to jest kako nas ona uči djelima milosrđa.

Dobar odgojitelj stremi ka onome što je bitno. Ne gubi se u pojedinostima, već želi prenijeti ono što je doista važno da sin ili učenik pronađe smisao i radost života. To je istina. A to osnovno, prema evanđelju, je milosrđe. Bît evanđelja je milosrđe. Bog je poslao svoga Sina, Bog se utjelovio radi našega spasenja, to jest da nam dadne svoje milosrđe. Jasno to ističe Isus, sažimajući svoje učenje za učenike u riječi: “Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan” (Lk 6, 36). Može li netko biti kršćanin a da nije milosrdan? Ne. Kršćanin mora nužno biti milosrdan, jer je to srž evanđelja. Vjerna tom učenju, Crkva ne može ne ponoviti isto to svojoj djeci: “Budite milosrdni”, kao što je to Otac, kao što je to bio Isus. Milosrđe.

Dakle, Crkva postupa poput Isusa. Ne dijeli teorijske pouke o ljubavi, o milosrđu. Ne širi u svijetu neku filozofiju, neki put mudrosti… Kršćanstvo je zasigurno i sve to, ali ne prvenstveno već posljedično, indirektno. Majka Crkva, poput Isusa, uči primjerom, a riječi služe tome da objasne smisao njenih čina.

Crkva majka nas uči davati jesti i piti onome tko je gladan i žedan, odjenuti onoga koji je gol. A kako to čini? Čini to primjerom mnogih svetaca i svetica koji su sve to činili na uzoran način; ali ona to čini i primjerom nebrojenih očeva i majki, koji svoju djecu uče da je ono što je nama suvišno namijenjeno za onoga koji nema ni ono nužno. Važno je to znati. U najjednostavnijim obiteljima gostoprimstvo je oduvijek bila svetinja: nikada nije nedostajalo mjesta za stolom i krevet za onoga kojemu je to potrebno.

Jednom mi je zgodom neka mama – u drugoj biskupiji – pripovijedala da je htjela to naučiti svoju djecu i govorila im je da pomažu i daju jesti onome tko je gladan. Imala je troje djece. I jednoga dana za vrijeme ručka – otac je bio na poslu, a ona je ostala sama s troje male djece, stare manje-više 7, 5 i 4 godine – začulo se kucanje na vratima: neki je gospodin molio da mu dadne jesti. A mama mu je rekla: “Pričekajte trenutak”. Vrativši se u kuću pitala je djecu: “Tu je jedan gospodin koji traži da mu damo jesti, što da radimo?” – “Dajmo mu, mama, dajmo mu jesti”. A svako je od njih imalo na tanjuru odrezak s prženim krumpirima. “Izvrsno – reče mama – onda ćemo od svakoga uzeti pola porcije, svaki neka mu dadne pola svog odreska”. – “A, ne mama, ne može tako!”. – “Tako je, moraš davati od sebe”. I tako je ta mama naučila djecu da, kada daju drugome jesti, otkidaju od svojih usta. To je lijep primjer koji mi je mnogo pomogao. “Ali ništa mi ne ostane…”. “E pa onda daj od sebe”. Tako nas uči majka Crkva. A vi, tolike mame koje se nalazite ovdje znate sada što vam je činiti kako biste naučili svoju djecu da dijele svoje stvari s onima koji su u potrebi.

Crkva majka uči biti blizu onih koji su bolesni. Koliki su samo sveci i svetice služili Isusu na taj način! I koliko samo jednostavni muškarci i žene, svakoga dana, vrše to djelo milosrđa u nekoj bolničkoj sobi, ili domu za umirovljenike, ili u vlastitom domu, dvoreći neku bolesnu osobu.

Majka Crkva uči biti blizu onome tko je u zatvoru. “Ali, oče, to je opasno, ološ je to”. Ali svaki od nas može… Poslušajte dobro ovo: svaki je od nas sposoban učiniti isto ono što su učinili taj muškarac ili žena koja su u zatvoru. Svi smo sposobni za grijeh i učiniti isto, pogriješiti u životu. Oni nisu ništa lošiji od mene ili od tebe. Milosrđe nadilazi svaki zid, svaku barijeru, i uvijek donosi u zatvor ljudsko lice. Milosrđe je to koje mijenja srce i život, koje može preporoditi neku osobu i omogućiti joj da se ponovno uključi u društvo.

Majka Crkva uči biti blizu onoga koji je napušten i umire potpuno sam. To je ono što je činila blažena Terezija na ulicama Calcutte; i to je ono što su činili i čine mnogi kršćani koji se ne boje primiti ruku onoga koji napušta ovaj svijet. I ovdje milosrđe daje mir onome koji umire i onome koji ostaje, daje nam čuti da je Bog veći od smrti, i da kada ostajemo u njemu posljednji rastanak je tek jedno “doviđenja”… Dobro je to shvatila blažena Terezija. Govorili su joj: “Majko, to je gubljenje vremena!”. Nalazila je ljude koji umiru na ulici, ljude koji su se počeli hraniti miševima na ulici i vodila ih kući da umru čisti, spokojni, milovani, u miru. Ona im je svima upućivala to “doviđenja”, svima njima… I toliki su muškarci i žene poput nje to činili. I oni ih čekaju, ondje [pokazuje na nebo], na vratima, da im otvore vrata neba. Pomoći umrijeti dobrim ljudima, u miru.

Draga braćo i sestre, Crkva je majka koja uči svoju djecu djelima milosrđa. Ona je naučila od Isusa taj put, naučila je da je to bitno za spasenje. Nije dovoljno ljubiti onoga koji nas ljubi. Isus kaže da to čine pogani. Nije dovoljno činiti dobro onome koji nama čini dobro. Da bismo promijenili svijet na bolje treba činiti dobro onome koji nam ne može uzvratiti, kao što je učinio Otac s nama kada nam je dao Isusa. Koliko smo platili za naše otkupljenje? Ništa, sve nam je dano besplatno! Činiti dobro ne očekujući nešto drugo zauzvrat. Tako je učinio Otac s nama i mi moramo činiti isto to. Čini dobro i kreni dalje!
Kako je lijepo živjeti u Crkvi, u našoj majci Crkvi koja nas uči tim stvarima kojima je nju naučio Isus. Zahvaljujmo Gospodinu, koji nam daje milost da imamo Crkvu za majku, koja nas ući putu milosrđa, a to je put života. Zahvaljujmo Gospodinu.

IKA/Bitno.net

Thomas Müller: Godinama sam ministrirao u svojoj župi, smatram da društvo ne može bez Crkve

Posted on 11. rujna 2014.3. listopada 2014.

Tko pažljivo promatra nogometaše, vidjet će kako mnogi igrači prave znak križa ili se mole prije igre ili ulaska na teren. Dok će neki smatrati to samo pukom “rutinom”, često se iza toga krije mnogo više. Bitno.net objavio je svjedočanstvo Stipe Pletikose, vratara hrvatske nogometne reprezentacije, koji javno svjedoči o svojoj vjeri u Boga, kao i svjedočanstvo Matea Kovačića, te poljskog nogometašaRoberta Lewandowskog. Vjera je bitna i prisutna i u njemačkoj reprezentaciji.

Thomas Müller, Miroslav Klose i Lukas Podolski, koji igraju u napadu njemačke reprezentacije, imaju nešto zajedničko: nije to samo igranje u ofenzivi nego baš katolička vjera. Tako je Thomas Müller, rodom iz malog bavarskog gradića Pfaffenwinkel, bio cijeli niz godina ministrant u svojoj župi u Pfaffenwinkelu, te smatra kako su Crkva i njezine tradicije “jako važne za cijelo društvo.”

Podolskog i Klosea – oba su rodom iz Poljske – ne povezuje samo podrijetlo nego i vjera u Boga. Benedikt XVI. ih je oboje osobno primio u audijenciju, te je Podolski nakon povlačenja Benedikta XVI. napisao na svome Facebook profilu: “Dao si nam puno. Venimus adorare eum.” (Došli smo mu se pokloniti / Pjesma svjetskog dana mladih iz 2005. godine). Njegov moto je: Bog vjeruje u tebe, zato nikada nemoj izgubiti vjeru u sebe. Podolski se danas angažira kao ambasador kršćanske institucije “Arche”, koja se skrbi za socijalno zapostavljenu djecu.

Drugi napadač njemačke reprezentacije, Miroslav Klose, također je bio dugo godina aktivan kao ministrant u svojoj župi u njemačkom gradu Kuselu. I danas vjera u Boga ima čvrsto mjesto u njegovu privatnom životu, izjavio je za njemačke novine “Kölner Express”.

Ostali igrači njemačke reprezentacije imaju slična iskustva i pogled na vjeru kao kolege Klose, Müller i Podolski. Mario Gomez primjerice, koji je zbog ozljede morao odustati od prvenstva, još danas drži do svoje vjere: “Vjerujem da je Bog tu, jer nikada ne bih uspio sam doći ovako daleko”, rekao je za “Kölner Express”. Bastian Schweinsteiger pak vjeruje kako je Bog prisutan u njegovoj igri, a trener Hans Flick svjedoči, kako vjera u Boga daje snage nositi se s porazom. “Vjera u Boga me pokreće, kako bi uvijek dao sve od sebe”, nadodao je.

Mario Trifunović | Bitno.net

VAŽNOST VJERE U ŽIVOTU JOHANNA SEBASTIANA BACHA

Posted on 11. rujna 2014.3. listopada 2014.

Ljubav je ispunjenje zakona – navodio je često ovu poučnu izreku iz Lutherove Biblije koju je čitao sjedeći u svojem velikom kožnom naslonjaču, ljeti uz prozor, a u zimskim večerima kraj kamina.”

‘Kako ćemo doći do toga da neprestano osjećamo kako nas Gospod vodi’, govorio bi. ‘Time što ćemo pažljivo gledati u dubinu duše i živjeti mirno u okrilju našeg prebivališta; zato neka čovjek bude u svom srcu kod kuće i neka digne ruke od nespokojnog lova na vanjske stvari. Ako je ovdje na zemlji sa sobom kod kuće, sigurno će i uvidjeti što se mora uraditi kod kuće, a što Gospod posredno ili neposredno zahtijeva u njemu ili izvan njega.

Zatim neka se preda Bogu i slijedi ga ma kamo ga voljeni Bog odveo. Bilo u kontemplaciju ili rad, bilo u grupu pokajnika ili u red onih koji vole ukras Njegova doma. Neka ga slijedi u brizi ili radosti. I dogodi li se da jednom ne osjeti Božju ruku u svom srcu i u svim stvarima, onda neka jednostavno digne od sebe ruke i neka ide dalje u Božje ime bez osjećaja njegova prisustva, ali tako što će pred očima uvijek imati milostivi primjer našeg Gospoda i Spasitelja Isusa Krista.

Duboko u srcu nosio je sliku onog koji je razapet na križu, a njegova najplemenitija glazba je krik pun čežnje za smrću, krik koji mu se otimao pri viziji uskrslog Spasitelja.

Sebastian je sada, kada je doista došlo do onoga čega smo se bojali, pokazao dirljivo strpljenje. Ja nisam bila tako mirna kao on i plakala sam, klečeći kraj njegova kreveta. Ali mi je on stavio ruku na glavu i rekao: ‘Ne budimo tužni što moramo patiti; to nas približava našem Gospodu koji je patio za sve nas.’ Nakon nekog me vremena zamolio da mu iz Taulerove Knjige propovijedi pročitam drugu propovijed u kojoj se pojavljuje jedno mjesto kojeg se on sjetio još iz ranijih vremena i koje je, za utjehu nama oboma, htio sada čuti: ‘Da su mi oči u glavi, to je predvidio Bog, naš nebeski otac vječnosti, a ako mi budu oduzete, ako oslijepim ili oglušim, onda je i ovo predvidio naš nebeski otac vječnosti, a njegova vječna odluka se oduvijek izvršavala. Ne trebam li onda sada otvoriti svoje unutarnje oči i uši i zahvaliti Bogu što se njegova vječna volja izvršila u meni? Kako mogu tugovati zbog toga?

Znam da mu je često u sekundi dopiralo do svijesti kako je najbolja nada u životu bila ta što se jednom možemo oprostiti i otići Spasitelju, kojeg je on tako svečano volio

I tako to ide sa svakim gubitkom, gubitkom prijatelja ili obitelji ili dobrog glasa ili uopće bilo čega drugog čime nas Bog podsjeća na sebe; sve mora služiti tome da te pripremi i da ti pomogne u postizanju istinskog mira.’

A Sebastian je podnio još mnogo više od gubitka vida. Liječen je lijekovima koji su imali snažno djelovanje i puštanjem krvi, što je slomilo njegovo jako zdravlje. A ipak, u posljednje vrijeme nastupila je kod njega neka duboka, široka vedrina. Smrt za njega nikad nije bila užasna, ona mu je cijeli život bila nada koju je netremice gledao – javljala mu se uvijek kao istinsko dovršenje cijelog života. I u njegovoj se glazbi pokazalo ovo duševno raspoloženje, njegova melodija nije nikad postajala tako lijepa i strastvena kao kada se u njegovim kantatama radilo o smrti i opraštanju od ovog svijeta. Ljudi u kojima ne živi genij ne mogu ovo razumjeti, a i ne znaju kako mora izgledati svakodnevni život, zemaljsko postojanje takvim duhovima; ono im izgleda kao okivanje njihovih snaga. Ni ja ovo nisam osjećala u potpunosti dok je Sebastian bio živ, jer nikad nije o tome govorio. Bili smo sretni jedno s drugim, a on je uvijek bio marljiv i mnogo je radio. Ali znam da mu je često u sekundi dopiralo do svijesti kako je najbolja nada u životu bila ta što se jednom možemo oprostiti i otići Spasitelju, kojeg je on tako svečano volio. Ova čežnja za smrću me kod Sebastiana katkad plašila i žalostila, naročito u mladosti, a ja nikad nisam mislila o tome može li se ona i kako otkloniti. Ali, otkako je otišao, a ja tako često razmišljala o njegovu biću, njegovim navikama i njegovim riječima i dozivala pred dušu prošlo vrijeme, došla sam do toga da mu je smrt značila otpuštanje u neku višu slobodu, gdje su njegove snage, koje ovdje nisu bile u stanju sasvim se izraziti, mogle izvoditi u nebeskoj širini Gospodnjih predvorja svoje moćnije igre.

Christof je bio otišao i ja sam bila sama sa Sebastianom. Pohrlila sam prema krevetu, gdje je on ležao široko otvorenih očiju i gledao prema meni, on me VIDIO! Utonule i od patnje i naprezanja da vidi sakupljene zvijezde, još su se jednom razmaknule i sjela sjajem punim bola. To mu je bio posljednji poklon od Gospoda, povratak svjetlosti kratko prije kraja. Još je jednom pogledao prema suncu, pogledao je djecu, mene, malog unuka kojeg je Lizica držala pred njim i koji je nosio njegovo ime. Pružila sam mu divnu crvenu ružu, a njegov pogled je zastao na raskoši njene boje: ‘Magdalena’, reče, ‘onamo kamo idem vidjet ću ljepše boje i čuti glazbu o kojoj smo mi, ti i ja, do sada samo sanjali. A moje će oko gledati samog Gospoda!’

Bitno.net