„Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš tada dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.“ Evanđelje: Lk 6,39–42
Prvim danom trodnevnice započeli smo duhovnu pripravu za blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Svetu misu predslavio je don Josip Ulić, koji je u homiliji, polazeći od Isusovih riječi o brvnu u vlastitom oku i trunu u oku brata, pozvao na iskreno suočavanje sa samima sobom.
Govoreći o osuđivanju i ogovaranju drugih, osobito kada se ono događa potajice, don Josip je istaknuo kako takvo ponašanje često postaje ogledalo naše vlastite nutrine. Isus u Evanđelju ne ostaje na moraliziranju, nego raskrinkava jednu duboku ljudsku sklonost: lakše vidimo slabosti drugoga nego ono što se krije u nama samima.
Postavljeno je stoga pitanje: što je naše „brvno“? To može biti sve ono nesvjesno u nama – neostvarene želje, razočaranja, unutarnje borbe i ono zbog čega nas drugi ponekad iritiraju, a da ni sami ne znamo pravi razlog. U korijenu toga često se nalaze rane. Teško se suočavamo s vlastitom boli pa je lakše krivnju prebaciti na drugoga.
Zato je snažno odjeknuo poziv: „Provjeri prvo sebe!“ Ako ne vidimo vlastitu nutrinu, postajemo poput slijepca koji pokušava voditi drugoga. Nije uvijek presudna sama situacija, nego način na koji je doživljavamo i tumačimo. Naša percepcija može biti obojena ranama, traumama, strahovima i iskustvima koja nosimo u sebi.
Ključno je, kako je naglašeno, otkriti što je „eksploziv“ u meni prema određenoj osobi ili situaciji. Kada ne prepoznajemo vlastitu bol, lako okrivljujemo druge. Isus zato poziva: suoči se sa samim sobom, uđi u svoju nutrinu, izvadi svoje „brvno“ i dopusti da tvoje rane zacijele.
Posebno je istaknuta poruka da osuđivanje nikoga nije iscijelilo – samo ljubav. Ljubav koja drugome daje pažnju, suosjećanje, slušanje i razumijevanje otvara put prema ozdravljenju odnosa i srca.
Molitvena poruka homilije sažeta je u zazivu:
„Iscijeli moju ranu, Gospodine!“
Predati se Kristu znači priznati vlastitu sljepoću, izaći iz pesimizma, ogovaranja i osude te moliti: „Daj mi da progledam, Gospodine!“ Život za koji smo stvoreni nije nasilje, ponižavanje ni odbacivanje drugoga, nego sposobnost da iz vlastitoga iskustva priđemo drugome i ljubimo ga Kristovom ljubavlju.
Nakon misnog slavlja don Josip održao je i predavanje pod nazivom „Duhovni Normabel“, u kojem je govorio o načinima suočavanja sa strahovima i prisilnim mislima koje često proizlaze iz duboke potrebe čovjeka da bude zaštićen, umiren i siguran. Govorio je o važnosti disanja, svjesnosti vlastitoga tijela i sebe te uprisutnjenja pred živim Bogom, koji nam se daruje u Euharistiji, koji nas ljubi, čuje, razumije i strpljivo čeka.
Hvala don Josipu na prvom danu trodnevnice, nadahnutoj homiliji i duhovnom predavanju koje nas je pozvalo da, prije nego pogledamo tuđe slabosti, dopustimo Kristu da rasvijetli, iscijeli i preobrazi ono što nosimo u vlastitom srcu.
