„Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.“ Evanđelje: Mt 18,21–35
Trećim danom trodnevnice završili smo duhovnu pripravu za blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. Svetu misu predvodio je don Marijan Šitum, koji je u homiliji, polazeći od evanđeoskog govora o oprostu, vjernike pozvao na dublje razumijevanje Božjega milosrđa i oslobađajuće snage praštanja.
Don Marijan podsjetio je kako u današnjem Evanđelju slušamo dio Isusova „govora o Crkvi“, u kojem Učitelj apostolima daje konkretne upute za život zajednice i Crkve. U središtu tih uputa nalazi se oprost. Nakon što je prethodne nedjelje Isus govorio o bratskoj opomeni i smislu pomirenja, sada govori o tome kako i pod kojim uvjetima opraštati.
Posebno je istaknuto pitanje iz prispodobe: kako je moguće da sluga, kojemu je gospodar oprostio neprocjenjiv dug, potom bez milosrđa progoni svoga druga zbog mnogo manjega duga? Odgovor se nalazi u podijeljenosti čovjeka u sebi. Pred Bogom tražimo milosrđe, dok sebi istodobno uzimamo pravo drugima nabrajati njihove mane, propuste i dugove. Pritom lako zaboravljamo da smo i sami dužnici pred Bogom.
U homiliji je naglašeno da se neke stvari i događaji ne mogu vratiti kao da se nikada nisu dogodili. Učinjeno zlo ne možemo jednostavno izbrisati, a često ga pokušavamo nadoknaditi dobrim djelima i vlastitim naporima, računajući na Božje strpljenje. No Isus nas vodi dublje – prema iskustvu milosrđa koje prethodi našem oprostu drugima.
Oprost drugome, istaknuto je, ne smije dolaziti „s visoka“, iz uvjerenja da smo bolji od njega. Oprost dolazi iz zahvalnosti Gospodaru. Tek kada čovjek osvijesti koliko je njemu samome oprošteno i kada vidi da mu je vlastiti teret grijeha skinut, može se istinski mijenjati i drukčije gledati na dugove drugih.
Isusov poziv na opraštanje „sedamdeset puta sedam“ govori o trajnom oprostu. To ne znači biti naivan niti stalno dopuštati da nas netko povrjeđuje. Oprost znači ne dopustiti da tuđi propust, grijeh ili učinjeno zlo preuzmu vlast nad našim srcem.
Posebno su spomenute i situacije teških trauma, tragedija i velikih nepravdi, u kojima oprost može biti izrazito težak. Nemogućnost opraštanja ponekad proizlazi i iz toga što čovjek možda još nije istinski iskusio milost oproštenja i Božje milosrđe. Zato, osim potrebe da oprostimo, postoji još dublja potreba – potreba za milosrđem, iskustveno prihvaćenim u vlastitoj savjesti i životu.
Neoprost, kako je naglašeno, postaje teret koji čovjeka drži vezanim uz učinjenu nepravdu. Sveti Franjo takav je stav opisivao slikom „sakupljača nepravde“ – onih koji neprestano skupljaju dugove drugih i očekuju da im ih netko jednom vrati. Takav život postaje muka.
Beskonačno opraštanje ne znači tvrditi da zlo nije zlo. Ono znači donijeti odluku da zlo koje mi je učinjeno neće određivati moj identitet, moje srce niti moj život. Opraštam jer želim biti oslobođen od onoga što mi je učinjeno i ne želim dopustiti da tuđe zlo postane dio mene.
Trećim danom trodnevnice završili smo svoju pripravu srca za susret s Raspetom Ljubavlju, čiji blagdan slavimo sljedećega dana. Zahvaljujemo don Marijanu Šitumu na poticajnim riječima i svima koji su svojim prisustvom, molitvom i zajedništvom bili dio ove trodnevne duhovne priprave.
