„Razumijete li što sam vam učinio?“
Evanđelje: Iv 13, 1-15
Veliki četvrtak otvara Vazmeno trodnevlje i uvodi vjernike u najdublja otajstva kršćanske vjere. Na Misi Večere Gospodnje Crkva se spominje Posljednje večere, ustanovljenja Euharistije i svećeničkog reda te Isusove zapovijedi ljubavi, očitovane u gesti pranja nogu učenicima. To je večer u kojoj Krist ostavlja sebe svojoj Crkvi u otajstvu oltara i pokazuje da se prava veličina ne očituje u moći, nego u služenju, poniznosti i ljubavi.
U homiliji je istaknuto kako Isus, nakon svoga javnog djelovanja, okuplja učenike na večeri kako bi ih pripravi za poslanje. Taj susret nije bio samo oproštajni trenutak, nego početak nove stvarnosti: učenici su pozvani ići u svijet, svjedočiti Krista i živjeti ono što su od njega primili. U tom svjetlu naglašeno je da je sveta misa susret s Istinom, a ta Istina nije tek ideja ili osjećaj, nego sam Isus Krist.
Promatrajući apostole na Posljednjoj večeri, homilija je podsjetila kako se i u njima ogledaju slabosti svakoga čovjeka. Među njima postoje sumnje, nesigurnosti, nutarnje borbe i pitanja tko je veći, tko je važniji, tko će ostati vjeran. Upravo zato taj evanđeoski prizor nije daleka prošlost, nego slika i naših života. I današnji čovjek često nosi slične nemire, opterećen stresom, frustracijama, nesigurnošću i ranjenošću.
Posebno je odjeknulo pitanje koje svaki vjernik mora postaviti samome sebi: što je istina o meni? Koliko smo upoznali same sebe, koliko smo razvili darove koje nam je Bog dao i kolika je naša spremnost na žrtvu, ljubav i odricanje? Homilija je upozorila kako čovjek ponekad lakše govori nego što stvarno ulazi u dubinu odnosa s Bogom, pa i u svetoj misi, sakramentima i osobnoj molitvi može ostati na površini. Zato je naglašeno kako se ne smijemo bojati istine o sebi, nego je u svjetlu Krista prihvatiti i dopustiti da nas mijenja.
U središtu razmatranja bila je Isusova istina koju objavljuje na Posljednjoj večeri: istina o ljudskom životu, o poslanju i o pozivu da se ljudi međusobno ljube i poštuju. To nije usputna poruka, nego srž kršćanskog života. Ljubav nije samo osjećaj, nego vještina koju treba razvijati, i to često unatoč ranama, razočaranjima, izdaji i boli. Upozoreno je i kako su mnogi skloni odustati već na prvom križu, prvoj patnji ili prvom ozbiljnijem zahtjevu koji život i vjera stave pred njih.
Snažna slika iz homilije bila je i misao da smo u životu ugasili mnoge uskrsne svijeće, pa se postavlja pitanje jesmo li ostali bez ulja. Upravo zato je naglašeno da je Euharistija svjetlo i sunce u našim životima i u vremenu u kojem živimo. U ispovijedi, pričesti i poštivanju oltarskoga stola Krist i danas blaguje s nama, daruje ljubav i nadu te ostaje prisutan i onda kada čovjek prolazi kroz patnju i tamu.
Na kraju je upućen poziv da se u vjernicima ponovno rasplamsa zapovijed ljubavi, one ljubavi bez uvjeta, koju je Krist pokazao svojim učenicima. Molitva homilije bila je da Bog u svima ponovno zapali novo ulje u svijećnjaku srca, kako bi život vjernika bio prožet svjetlom Euharistije, vjernošću Kristu i spremnošću na služenje drugima.
