Author Archive: admin
Papa: CRKVA JE MAJKA KOJA NAS UČI MILOSRĐU!
Draga braćo i sestre, dobar dan!
U našim katehezama o Crkvi zadržali smo se u promatranju Crkve koja je majka. Prošli smo put istaknuli kako nam Crkva pomaže rasti i, svjetlom i snagom Božje riječi, pokazuje nam put spasenja, te nas brani od zla. Danas želim istaknuti drugi posebni vidik toga odgojnog djelovanja majke Crkve, to jest kako nas ona uči djelima milosrđa.
Dobar odgojitelj stremi ka onome što je bitno. Ne gubi se u pojedinostima, već želi prenijeti ono što je doista važno da sin ili učenik pronađe smisao i radost života. To je istina. A to osnovno, prema evanđelju, je milosrđe. Bît evanđelja je milosrđe. Bog je poslao svoga Sina, Bog se utjelovio radi našega spasenja, to jest da nam dadne svoje milosrđe. Jasno to ističe Isus, sažimajući svoje učenje za učenike u riječi: “Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan” (Lk 6, 36). Može li netko biti kršćanin a da nije milosrdan? Ne. Kršćanin mora nužno biti milosrdan, jer je to srž evanđelja. Vjerna tom učenju, Crkva ne može ne ponoviti isto to svojoj djeci: “Budite milosrdni”, kao što je to Otac, kao što je to bio Isus. Milosrđe.
Dakle, Crkva postupa poput Isusa. Ne dijeli teorijske pouke o ljubavi, o milosrđu. Ne širi u svijetu neku filozofiju, neki put mudrosti… Kršćanstvo je zasigurno i sve to, ali ne prvenstveno već posljedično, indirektno. Majka Crkva, poput Isusa, uči primjerom, a riječi služe tome da objasne smisao njenih čina.
Crkva majka nas uči davati jesti i piti onome tko je gladan i žedan, odjenuti onoga koji je gol. A kako to čini? Čini to primjerom mnogih svetaca i svetica koji su sve to činili na uzoran način; ali ona to čini i primjerom nebrojenih očeva i majki, koji svoju djecu uče da je ono što je nama suvišno namijenjeno za onoga koji nema ni ono nužno. Važno je to znati. U najjednostavnijim obiteljima gostoprimstvo je oduvijek bila svetinja: nikada nije nedostajalo mjesta za stolom i krevet za onoga kojemu je to potrebno.
Jednom mi je zgodom neka mama – u drugoj biskupiji – pripovijedala da je htjela to naučiti svoju djecu i govorila im je da pomažu i daju jesti onome tko je gladan. Imala je troje djece. I jednoga dana za vrijeme ručka – otac je bio na poslu, a ona je ostala sama s troje male djece, stare manje-više 7, 5 i 4 godine – začulo se kucanje na vratima: neki je gospodin molio da mu dadne jesti. A mama mu je rekla: “Pričekajte trenutak”. Vrativši se u kuću pitala je djecu: “Tu je jedan gospodin koji traži da mu damo jesti, što da radimo?” – “Dajmo mu, mama, dajmo mu jesti”. A svako je od njih imalo na tanjuru odrezak s prženim krumpirima. “Izvrsno – reče mama – onda ćemo od svakoga uzeti pola porcije, svaki neka mu dadne pola svog odreska”. – “A, ne mama, ne može tako!”. – “Tako je, moraš davati od sebe”. I tako je ta mama naučila djecu da, kada daju drugome jesti, otkidaju od svojih usta. To je lijep primjer koji mi je mnogo pomogao. “Ali ništa mi ne ostane…”. “E pa onda daj od sebe”. Tako nas uči majka Crkva. A vi, tolike mame koje se nalazite ovdje znate sada što vam je činiti kako biste naučili svoju djecu da dijele svoje stvari s onima koji su u potrebi.
Crkva majka uči biti blizu onih koji su bolesni. Koliki su samo sveci i svetice služili Isusu na taj način! I koliko samo jednostavni muškarci i žene, svakoga dana, vrše to djelo milosrđa u nekoj bolničkoj sobi, ili domu za umirovljenike, ili u vlastitom domu, dvoreći neku bolesnu osobu.
Majka Crkva uči biti blizu onome tko je u zatvoru. “Ali, oče, to je opasno, ološ je to”. Ali svaki od nas može… Poslušajte dobro ovo: svaki je od nas sposoban učiniti isto ono što su učinili taj muškarac ili žena koja su u zatvoru. Svi smo sposobni za grijeh i učiniti isto, pogriješiti u životu. Oni nisu ništa lošiji od mene ili od tebe. Milosrđe nadilazi svaki zid, svaku barijeru, i uvijek donosi u zatvor ljudsko lice. Milosrđe je to koje mijenja srce i život, koje može preporoditi neku osobu i omogućiti joj da se ponovno uključi u društvo.
Majka Crkva uči biti blizu onoga koji je napušten i umire potpuno sam. To je ono što je činila blažena Terezija na ulicama Calcutte; i to je ono što su činili i čine mnogi kršćani koji se ne boje primiti ruku onoga koji napušta ovaj svijet. I ovdje milosrđe daje mir onome koji umire i onome koji ostaje, daje nam čuti da je Bog veći od smrti, i da kada ostajemo u njemu posljednji rastanak je tek jedno “doviđenja”… Dobro je to shvatila blažena Terezija. Govorili su joj: “Majko, to je gubljenje vremena!”. Nalazila je ljude koji umiru na ulici, ljude koji su se počeli hraniti miševima na ulici i vodila ih kući da umru čisti, spokojni, milovani, u miru. Ona im je svima upućivala to “doviđenja”, svima njima… I toliki su muškarci i žene poput nje to činili. I oni ih čekaju, ondje [pokazuje na nebo], na vratima, da im otvore vrata neba. Pomoći umrijeti dobrim ljudima, u miru.
Draga braćo i sestre, Crkva je majka koja uči svoju djecu djelima milosrđa. Ona je naučila od Isusa taj put, naučila je da je to bitno za spasenje. Nije dovoljno ljubiti onoga koji nas ljubi. Isus kaže da to čine pogani. Nije dovoljno činiti dobro onome koji nama čini dobro. Da bismo promijenili svijet na bolje treba činiti dobro onome koji nam ne može uzvratiti, kao što je učinio Otac s nama kada nam je dao Isusa. Koliko smo platili za naše otkupljenje? Ništa, sve nam je dano besplatno! Činiti dobro ne očekujući nešto drugo zauzvrat. Tako je učinio Otac s nama i mi moramo činiti isto to. Čini dobro i kreni dalje!
Kako je lijepo živjeti u Crkvi, u našoj majci Crkvi koja nas uči tim stvarima kojima je nju naučio Isus. Zahvaljujmo Gospodinu, koji nam daje milost da imamo Crkvu za majku, koja nas ući putu milosrđa, a to je put života. Zahvaljujmo Gospodinu.
IKA/Bitno.net
Thomas Müller: Godinama sam ministrirao u svojoj župi, smatram da društvo ne može bez Crkve
Tko pažljivo promatra nogometaše, vidjet će kako mnogi igrači prave znak križa ili se mole prije igre ili ulaska na teren. Dok će neki smatrati to samo pukom “rutinom”, često se iza toga krije mnogo više. Bitno.net objavio je svjedočanstvo Stipe Pletikose, vratara hrvatske nogometne reprezentacije, koji javno svjedoči o svojoj vjeri u Boga, kao i svjedočanstvo Matea Kovačića, te poljskog nogometašaRoberta Lewandowskog. Vjera je bitna i prisutna i u njemačkoj reprezentaciji.
Thomas Müller, Miroslav Klose i Lukas Podolski, koji igraju u napadu njemačke reprezentacije, imaju nešto zajedničko: nije to samo igranje u ofenzivi nego baš katolička vjera. Tako je Thomas Müller, rodom iz malog bavarskog gradića Pfaffenwinkel, bio cijeli niz godina ministrant u svojoj župi u Pfaffenwinkelu, te smatra kako su Crkva i njezine tradicije “jako važne za cijelo društvo.”
Podolskog i Klosea – oba su rodom iz Poljske – ne povezuje samo podrijetlo nego i vjera u Boga. Benedikt XVI. ih je oboje osobno primio u audijenciju, te je Podolski nakon povlačenja Benedikta XVI. napisao na svome Facebook profilu: “Dao si nam puno. Venimus adorare eum.” (Došli smo mu se pokloniti / Pjesma svjetskog dana mladih iz 2005. godine). Njegov moto je: Bog vjeruje u tebe, zato nikada nemoj izgubiti vjeru u sebe. Podolski se danas angažira kao ambasador kršćanske institucije “Arche”, koja se skrbi za socijalno zapostavljenu djecu.
Drugi napadač njemačke reprezentacije, Miroslav Klose, također je bio dugo godina aktivan kao ministrant u svojoj župi u njemačkom gradu Kuselu. I danas vjera u Boga ima čvrsto mjesto u njegovu privatnom životu, izjavio je za njemačke novine “Kölner Express”.
Ostali igrači njemačke reprezentacije imaju slična iskustva i pogled na vjeru kao kolege Klose, Müller i Podolski. Mario Gomez primjerice, koji je zbog ozljede morao odustati od prvenstva, još danas drži do svoje vjere: “Vjerujem da je Bog tu, jer nikada ne bih uspio sam doći ovako daleko”, rekao je za “Kölner Express”. Bastian Schweinsteiger pak vjeruje kako je Bog prisutan u njegovoj igri, a trener Hans Flick svjedoči, kako vjera u Boga daje snage nositi se s porazom. “Vjera u Boga me pokreće, kako bi uvijek dao sve od sebe”, nadodao je.
Mario Trifunović | Bitno.net
VAŽNOST VJERE U ŽIVOTU JOHANNA SEBASTIANA BACHA
Ljubav je ispunjenje zakona – navodio je često ovu poučnu izreku iz Lutherove Biblije koju je čitao sjedeći u svojem velikom kožnom naslonjaču, ljeti uz prozor, a u zimskim večerima kraj kamina.”
‘Kako ćemo doći do toga da neprestano osjećamo kako nas Gospod vodi’, govorio bi. ‘Time što ćemo pažljivo gledati u dubinu duše i živjeti mirno u okrilju našeg prebivališta; zato neka čovjek bude u svom srcu kod kuće i neka digne ruke od nespokojnog lova na vanjske stvari. Ako je ovdje na zemlji sa sobom kod kuće, sigurno će i uvidjeti što se mora uraditi kod kuće, a što Gospod posredno ili neposredno zahtijeva u njemu ili izvan njega.
Zatim neka se preda Bogu i slijedi ga ma kamo ga voljeni Bog odveo. Bilo u kontemplaciju ili rad, bilo u grupu pokajnika ili u red onih koji vole ukras Njegova doma. Neka ga slijedi u brizi ili radosti. I dogodi li se da jednom ne osjeti Božju ruku u svom srcu i u svim stvarima, onda neka jednostavno digne od sebe ruke i neka ide dalje u Božje ime bez osjećaja njegova prisustva, ali tako što će pred očima uvijek imati milostivi primjer našeg Gospoda i Spasitelja Isusa Krista.
Duboko u srcu nosio je sliku onog koji je razapet na križu, a njegova najplemenitija glazba je krik pun čežnje za smrću, krik koji mu se otimao pri viziji uskrslog Spasitelja.
Sebastian je sada, kada je doista došlo do onoga čega smo se bojali, pokazao dirljivo strpljenje. Ja nisam bila tako mirna kao on i plakala sam, klečeći kraj njegova kreveta. Ali mi je on stavio ruku na glavu i rekao: ‘Ne budimo tužni što moramo patiti; to nas približava našem Gospodu koji je patio za sve nas.’ Nakon nekog me vremena zamolio da mu iz Taulerove Knjige propovijedi pročitam drugu propovijed u kojoj se pojavljuje jedno mjesto kojeg se on sjetio još iz ranijih vremena i koje je, za utjehu nama oboma, htio sada čuti: ‘Da su mi oči u glavi, to je predvidio Bog, naš nebeski otac vječnosti, a ako mi budu oduzete, ako oslijepim ili oglušim, onda je i ovo predvidio naš nebeski otac vječnosti, a njegova vječna odluka se oduvijek izvršavala. Ne trebam li onda sada otvoriti svoje unutarnje oči i uši i zahvaliti Bogu što se njegova vječna volja izvršila u meni? Kako mogu tugovati zbog toga?
Znam da mu je često u sekundi dopiralo do svijesti kako je najbolja nada u životu bila ta što se jednom možemo oprostiti i otići Spasitelju, kojeg je on tako svečano volio
I tako to ide sa svakim gubitkom, gubitkom prijatelja ili obitelji ili dobrog glasa ili uopće bilo čega drugog čime nas Bog podsjeća na sebe; sve mora služiti tome da te pripremi i da ti pomogne u postizanju istinskog mira.’
A Sebastian je podnio još mnogo više od gubitka vida. Liječen je lijekovima koji su imali snažno djelovanje i puštanjem krvi, što je slomilo njegovo jako zdravlje. A ipak, u posljednje vrijeme nastupila je kod njega neka duboka, široka vedrina. Smrt za njega nikad nije bila užasna, ona mu je cijeli život bila nada koju je netremice gledao – javljala mu se uvijek kao istinsko dovršenje cijelog života. I u njegovoj se glazbi pokazalo ovo duševno raspoloženje, njegova melodija nije nikad postajala tako lijepa i strastvena kao kada se u njegovim kantatama radilo o smrti i opraštanju od ovog svijeta. Ljudi u kojima ne živi genij ne mogu ovo razumjeti, a i ne znaju kako mora izgledati svakodnevni život, zemaljsko postojanje takvim duhovima; ono im izgleda kao okivanje njihovih snaga. Ni ja ovo nisam osjećala u potpunosti dok je Sebastian bio živ, jer nikad nije o tome govorio. Bili smo sretni jedno s drugim, a on je uvijek bio marljiv i mnogo je radio. Ali znam da mu je često u sekundi dopiralo do svijesti kako je najbolja nada u životu bila ta što se jednom možemo oprostiti i otići Spasitelju, kojeg je on tako svečano volio. Ova čežnja za smrću me kod Sebastiana katkad plašila i žalostila, naročito u mladosti, a ja nikad nisam mislila o tome može li se ona i kako otkloniti. Ali, otkako je otišao, a ja tako često razmišljala o njegovu biću, njegovim navikama i njegovim riječima i dozivala pred dušu prošlo vrijeme, došla sam do toga da mu je smrt značila otpuštanje u neku višu slobodu, gdje su njegove snage, koje ovdje nisu bile u stanju sasvim se izraziti, mogle izvoditi u nebeskoj širini Gospodnjih predvorja svoje moćnije igre.
Christof je bio otišao i ja sam bila sama sa Sebastianom. Pohrlila sam prema krevetu, gdje je on ležao široko otvorenih očiju i gledao prema meni, on me VIDIO! Utonule i od patnje i naprezanja da vidi sakupljene zvijezde, još su se jednom razmaknule i sjela sjajem punim bola. To mu je bio posljednji poklon od Gospoda, povratak svjetlosti kratko prije kraja. Još je jednom pogledao prema suncu, pogledao je djecu, mene, malog unuka kojeg je Lizica držala pred njim i koji je nosio njegovo ime. Pružila sam mu divnu crvenu ružu, a njegov pogled je zastao na raskoši njene boje: ‘Magdalena’, reče, ‘onamo kamo idem vidjet ću ljepše boje i čuti glazbu o kojoj smo mi, ti i ja, do sada samo sanjali. A moje će oko gledati samog Gospoda!’
Bitno.net
