U petak, 12. lipnja 2026., proslavili smo svetkovinu Presvetoga Srca Isusova. Svečano misno slavlje predslavio je don Ivan Mamić.
U središtu naviještenoga Evanđelja bile su Isusove riječi iz Matejeva evanđelja: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“
U svojoj homiliji don Ivan osvrnuo se na posebno značenje ove svetkovine. Istaknuo je kako, osim što se spominjemo Kristova života i njegove ljubavi prema čovjeku, na osobit način slavimo njegovo Presveto Srce – Srce koje je ljubilo čovjeka do kraja. Isusov zemaljski život bio je obilježen izdajom, mukom, udarcima i čavlima, a završio je probadanjem njegova boka i Srca. Upravo je u tom činu čovjek pokazao dokle može otići njegova oholost i zloća. Ipak, probodeno Kristovo Srce nije odgovorilo osvetom, nego ljubavlju. Ono i danas snažno govori svakomu čovjeku: „Tko ne ljubi, ne upozna Boga, jer Bog je ljubav.“
Don Ivan naglasio je kako su ljubav i Kalvarija neraskidivo povezane. Istinska ljubav uvijek uključuje žrtvu. Ljubav i žrtva idu jedna uz drugu, dok sve ostalo lako može ostati samo prazna riječ, floskula ili magla. Pred svakoga od nas zato se stavlja ozbiljno pitanje: koliko smo spremni podmetnuti svoja leđa bližnjemu, ponijeti dio njegova tereta i žrtvovati se za drugoga? Bez spremnosti na žrtvu teško možemo govoriti o istinskoj ljubavi.
Isus je u svojoj ljubavi otišao do kraja. On, Sin Božji, prihvatio je bičevanje i smrt kako bi pokazao koliko je spreman učiniti za čovjeka. Njegova ljubav nije ostala samo na riječima, nego se potpuno darovala na križu. Iz Kristova probodenog boka potekle su krv i voda. Taj prizor otkriva novo rađanje, uskrsnuće i nadu koja se daruje malenima – onima koji se ne uzdaju samo u vlastitu mudrost i snagu, nego ponizno otvaraju svoje srce Bogu.
Na Kalvariji susrećemo rimskoga satnika, vojnika koji je izvršavao naredbe. Bio je nevjernik i mnogobožac, ali je promatrajući Isusovu smrt prepoznao njegovu nevinost i u njemu vidio Boga. Satnik je povjerovao jer je bio spreman poniziti se, pokajati i priznati istinu.
S druge strane, na Kalvariji su se nalazili farizeji i pismoznanci. Poznavali su Pisma, svjedočili Isusovim čudesima i čekali dolazak Mesije, ali ga nisu prepoznali kada je stajao pred njima. Bili su zaslijepljeni vlastitom mudrošću i ohološću. Kalkulacije, sebičnost i zatvorenost udaljile su ih od same srži vjere. Homilija nas je zato pozvala na osobno preispitivanje: gdje se mi nalazimo u tom prizoru? Jesmo li poput satnika, spremni ponizno priznati istinu i otvoriti se Bogu, ili dopuštamo da nas vlastita oholost, uvjerenja i računice udalje od njega?
Svatko od nas pozvan je zapitati se što izlazi iz njegova srca. Donosimo li drugima mir, razumijevanje i ljubav ili svojim riječima, postupcima i šutnjom zagađujemo odnose među bližnjima? Imamo li dovoljno hrabrosti iskreno pogledati vlastiti život, priznati svoje slabosti i dopustiti Bogu da nas mijenja?
Neka se naša srca, zagledana u otvoreno Isusovo Srce, ispune i rasplamsaju ljubavlju. Neka iz naše nutrine poteku milost, dobrota i suosjećanje koje ćemo donositi drugima. Isus nam je svojim životom i žrtvom rekao: „Primjer sam vam dao.“ Zato mu se obraćamo molitvom: „Isuse blaga i ponizna Srca, učini srca naša po Srcu svome.“
Hvala don Ivanu Mamiću na nadahnutoj homiliji i poticajima na iskreno preispitivanje vlastitoga života. Neka svetkovina Presvetoga Srca Isusova svima nama donese preobrazbu i pročišćenje kako bismo se sve više suobličavali Srcu koje nas ljubi, strpljivo čeka i ostaje otvoreno za svakoga čovjeka – na svakoj svetoj Misi i u svakom osobnom susretu s Kristom.
